Neponovljiva, suptilna i nikad do kraja ostvarena individualnost svakog od nas gradi se od one prve hemijske reakcije u kojoj smo stvoreni kao potpuno novo, jedinstveno ljudsko biće.

Katarina Krstić Gestalt life coach i savetnik, HR Consultant
Katarina Krstić
Gestalt life coach i savetnik,
HR Consultant

Biće satkano od mogućnosti, dobijenih od svih onih koji su bili ovde pre nas i potencijala svih onih koji će doći kasnije.

U tom moru prilika, koje su nam bespovratno i bezuslovno date, plivamo istražujući obale svojih granica i tokove svoje suštine. Najpre ne znajući za sebe, gurani silom razvoja, otiskujemo se i izdvajamo iz celine, udišući svoj prvi komad vazduha i započinjemo put traženja i osvajanja svoje individualnosti.

Još uvek nesvesni sebe kao odvojenog bića, u tom trenutku nismo u stanju da izrazimo – Dišem dakle postojim, a jeste baš tako, i osećamo sebe kao deo nečeg većeg iz čega izranjamo lagano krećući da tražimo svoje granice i svoje obećane zemlje. Na tom putu, milion je znakova koji nam govore i kuda i kako. Učimo da mislimo, da bismo na osnovu toga jednog dana mogli da zaključimo da postojimo.

U tom učenju oslanjamo se na iskusnije koji nam tumače svet iz svoje perspektive i predano slažemo dobijene poruke u pakete znanja stičući osećanje sigurnosti u to ko smo mi, ko su svi oni drugi oko nas i kako se možemo čuti, razumeti, približiti ili međusobno distancirati.

Sve nam se lepo kaže, i ko jesmo i ko bi trebalo da budemo, šta da osećamo, mislimo i radimo da bismo bili ono što treba da postanemo.

Ispisujemo u svoju zbirku recepata, potrebne sastojke za smešu naše ličnosti i tako znamo kako treba biti dobar, kako graditi prijateljstva, kako učiti, kada treba biti gladan, šta reći a šta prećutati, kada i koga voleti a kada osuditi i sebe i druge.

Učimo se ljubavi i ne-ljubavi kroz usvojene procese suđenja i tako počinjemo da volimo samo neke delove sebe dok druge ne volimo ili čak  počinjemo i da preziremo. Na isti način sagledavamo i ljude i prilike oko sebe i započinjemo bitku za odbranu i očuvanje onoga što je voljeno i odbacivanje svega nevoljenog. Unutar sebe počinjemo da postavljamo granice i sistematski razvijamo sposobnost da izolujemo sve ono za šta verujemo da nije dobro ili da ne bi trebalo da postoji u nama, jer ga nismo u stanju uskladiti sa slikom koju želimo da vidimo onda kada pomislimo na sebe same.

Tada, sve u nama, što nije dobilo pravo na postojanje, počinjemo snažno da gušimo sa namerom da ga u potpunosti uništimo, neshvatajući da time uništavamo svoju energiju, svoje mogućnosti i svoju punoću. Odričemo se svojih snova, odbacujemo svoje težnje, isključujemo svoja osećanja, prebacujemo negde izvan sebe sve što osudjujemo, pravići od sebe i sveta bojno polje u kojem se sami sa sobom ne slažemo.

Ono što sam Ja bori se sa onim što mislim da jesam ili bi trebalo da budem, a taj rat se kao i svaki drugi vodi oko granica.

Progonimo iz sebe delove sopstvenog bića i migriramo ih preko granica u daleki i bliski svet, kako bi u našem carstvu vladao mir i kako bi nestalo unutrašnje tenzije, ne shvatajući da prognani uvek žele da se vrate kući i da istiskivanje sebe vodi u osećanje praznine koja se ne može popuniti ničim drugim osim onim delovima koji zaista nedostaju.

U želji da se zaštitimo od povratnika, usavršavamo oružja i jačamo granice jer, u strahu su velike oči i svako može biti neprijatelj. Opasani bodljikavim žicama, debelim zidovima koje dižemo oko sebe, borimo se i sa onima koje smo izbacili napolje ali i sa domaćim izdajnicima u vidu neprimerenih misli, želja, stanja i osećanja, davno napuštenih snova, iznenadnih promena raspoloženja i burnih neželjenih reakcija.

Pregovaramo sa sobom i oko sebe ali je teško ostvariti trajni mir. Što je više nemira i povremenih pobuna koje eskaliraju u nama veća je potreba da branimo koncepte koji nas makar na trenutak čine mirnim. Onda jačamo ličnu propagandu, kreiramo i iznosimo priče o sebi,  glasno govorimo ili šapućemo sebi u bradu i dok cenzura postaje sve jača, ne postavljamo više pitanje da li smo preterali jer  je mnogo puta ponovljena laž postala istina.

Da, to smo mi – dobri, pravedni, humani, odvažni, iskreni, moralni, dobronamerni ljudi, oni koji imaju bezbroj ”ja nikad” i ”ja uvek” ili isto toliko ”treba” i ”mora” nepokolebljivih principa za sebe i za svet.

Tu osmišljenu istinu o sebi moramo fanatično braniti, posebno onda kada se povremeno pojave i neke glasine o nama koje brzo i aktivno demantujemo i prepokrivamo novim izjavama za javnost, upinjući se da očuvamo dobar imidž o sebi. Drugačije kao da ne umemo da volimo sebe.

Strahovi vremenom postaju jači pa sve više sputavamo svoju slobodu kretanja i idemo samo dobro utabanim poznatim stazama, vidjamo se samo sa proverenim i poznatim ljudima i kreiramo svoje interakcije kroz ustaljene jednostavne i bezbedne obrasce pričajući stare, dosadne besmislene priče. Nekada i osećamo da nam je dosadno ali za to nismo krivi mi. Krivo je uvek okruženje koje je do svega toga dovelo sputavajući nas ružnim i opasnim preprekama koje nam postavlja.

U ovom procesu sužavanja sebe postaje nam povremeno i tesno dok nosimo svoje uniforme, pevamo samo svoje himne i negujemo posebne običaje udružujući sa samo sa onima za koje verujemo da su nam slični i odbacujući sve druge koji su sazidali neke drugačije zidove oko sebe. Grupišući se, trudimo se da se volimo i iznutra i spolja i često srećemo sa nemogućnošću da ono što zovemo ljubavlju održimo i razvijemo, jer je to što čuvamo satkano od ljubavi i mržnje u isto vreme.

Postajemo zaokruženo polje u kojem se ove dve sile smenjuju  povremeno nas čineći konfuznim, nesigurnim i tužnim a povremeno punim mržnje, opasnim i destruktivnim.

Okruženi ratovima koji počinju da  bujaju i izvan nas, ne prepoznajemo princip koji ovde vlada i koji se može izraziti ”kako unutra, tako i spolja”, princip koji nam govori da je sve što je oko nas refleksija naših unutrašnjih saveza i ratova.

Uprkos tome što ovaj rat vodimo da bismo sebe voleli i dobili ljubav drugih, zaštitili sebe od bola i odbacivanja, sve smo dalje od te mogućnosti a sve bliže njenom suprotnom polu. Ne volimo sebe, ne volimo druge, odbacujući se medjusobno i dodatno razmenjujući bes koji osećamo kao posledicu svog neuspeha. A neuspeh je zagarantovan jer se do ljubavi ne dolazi ratovanjem.

Ako i sami dođemo do saznanja da je dalje ratovanje besmisleno, vraćamo se stavu da je važno voleti sebe ali ne znamo kako, jer naša unutrašnja smeša ličnosti u kojoj plutaju delovi koje osećamo kao svoje i oni koje čak i ne vidimo u njoj, vri bez šanse da se pretvori u magiju unutrašnjeg jedinjenja koja će odisati ispunjenošću, energijom, ljubavlju i lakoćom postojanja.

Ono što nam je potrebno za ovo unutrašnje sjedinjenje jesu čvrste veze zajedništva koje se moraju uspostaviti između zatočenih, prognanih i osuđenih delova naše ličnosti, vlastodržaca, vladara u senci, glasnogovornika, sabotera, emigranata i ilegalaca. Ovo zajedništvo se mora otpočeti kroz iskreno i posvećeno upoznavanje u kojem nema unapred definisanih stavova nepoverenja i osude a ima jake i jasne želje da se spoznamo i zavolimo.

Ono se gradi kroz  spremnost da svaki delić sebe vidimo kao važan aspekt naše celine i pokušamo da shvatimo njegovu ulogu u našem neponovljivom jedinstvu.

Svaki taj deo nas je važan potencijal koji treba nanovo otkriti i u njemu pronaći razloge za ljubav, zahvalnost i savezništvo.  Treba ga pogledati drugim očima i umesto onog pretećeg osuđujućeg ”kako si mogao to da pomisliš” ili ”kako si mogla to da uradiš” preći na iskrenu želju da spoznamo kako se zaista dešava sve u nama, radoznalo i sa namerom da razumemo i prihvatimo raznovrsnost i bogatstvo koje postoji unutar nas.

Shvatajući  da svaki sastojak služi tome da gradi i čuva celinu koja je suština onoga što jesmo, u ovom iskrenom unutrašnjem razgovoru, prihvatamo nesavršenstvo svakog pojedinačnog aspekta, prepoznavajući nužnost međusobnog povezivanja. Otvoreno, iskreno i bez odbacivanja  susrećemo se, nekada i po prvi put sa teškoćama, patnjama, ograničenima ali i lepotom i mogućnostima svakog našeg elementa koji dobija novo značenje u kontekstu celine kojoj pripada.

U tom susretu stvara se lančana hemijska reakcija koja se oseća kao ljubav a ponaša kao sila integrisanja, koja rezultira osećanjem ispunjenosti i treperavosti. Srećni što se napokon vidimo i prihvatamo onakvi kakvi zaista jesmo, posebni, uvek isti i uvek novi, stapamo se u jedinstvo u kojem naša celovitost osvaja i unutrašnje i spoljašnje osmehe pokazujući svoju punu snagu i sjaj.  Zagrljeni u sebi tada možemo osetiti radost življenja i čarobnu lepotu sveta koji nas okružuje.

Tako ujedinjeni, šašavi i smešni, ozbiljni i veseli, mrki i zračeći, dobri i loši, nesebični i egocentrični, autentični i otvoreni,  kreiramo životnu silu koja stvara svoju ličnu neponovljivu magiju postojanja a onda je širi i izvan svojih granica kao talas koji kreće iznutra i u isto vreme prelazi napolje jer granice više nema.