Kada pogledamo naše navike u razmišljanju i komunikaciji sa drugima, možemo da primetimo da deluje kao da smo češće fokusirani na ono što može izazvati negativna osećanja, a veoma malo na sve ono što nas raduje, ispunjava nadahnućem, ljubavlju, srećom i mirom.

Veliki broj ljudi ima naviku da od svih događaja koji im se dogode u jednom danu, fokusiraju upravo one koji su bili bolni i neprijatni, koji su kod njih provocirali osećanja ljutnje, straha, strepnje, brige, besa ili tuge.

Katarina Krstić
Gestalt life coach i savetnik,
HR Consultant

Ove emocije umeju da budu vrlo značajne za nas i da snažno privlače našu pažnju na događaje, likove i scenarije u kojima su se odigrale. Zbog toga umemo često da ih nosimo jako dugo sa sobom, da nastavljamo da ih gradimo ili održavamo u životu i onda kada te situacije prođu.

Imamo potrebu da ih se prisećamo, da ih prepričavamo, nekada i po ko zna koliko puta, često započinjući međusobne razgovore pričama o neprijatnostima koje su doživeli tokom dana, razmenjujući sva ta ružna i negativna iskustva.

Svakako da neprijatne emocije valja podeliti i da njihovo potiskivanje može imati negativnih posledica na naše zdravlje, ali dobro je i to da budemo svesni toga koliko ih često i na koji način fokusiramo u svom životu, kako ih razvijamo i šta sa njima radimo.

Tako, na primer, na radnom mestu pre ćemo da usmerimo pažnju na ono što se toga dana pojavilo kao problem u radu ili u komunikaciji sa kolegama, na momente kada nas je neko mrko pogledao ili nije pozitivno odgovorio na naš zahtev, na tih kritičnih pola sata neke drame koja se odigrala, ali ne i na ostalih sedam i po sati tokom kojih je sve išlo po planu i tokom kojih nije bilo nikakvih neprijatnih događaja.

Postavlja se pitanje, zašto nam ponekad tih pola sata ili sat vremena neprijatnosti čini suštinsku osnovu za kreiranje ideje da je danas bio jako težak dan, da smo u situaciji koja je ’’užasna’’, da baš nismo imali sreće, da su drugi ljudi grozni jer nisu predusretljivi ili su skloni da prave probleme, kada se to odnosi samo na jedan period vremena, samo na jednu ili par osoba u tom trenutku i kada je ostalo veliko parče vremena obeleženo nečim potpuno drugim?

Izgleda da se najčešće ponašamo tako kao da podrazumevamo da je prirodno da naša očekivanja budu ispunjena, pa se ne setimo da budemo radosni i zadovoljno kada to jeste zaista tako, a sa druge strane ne propuštamo da budemo besni, razočarani ili tužni kada to nije slučaj.

Photo by Alvin Mahmudov on Unsplash

Kao da podrazumevamo da su okolnosti tu da nas podržavaju u onome što smo namerili i retko nam pada na pamet da budemo srećni kada se to zaista i dešava.

Na primer, u ovom trenutku podrazumevam da moj računar savršeno radi i ne pada mi na pamet da budem srećna zbog toga što nije naprasno zabagovao, što nije baš sada pukla struja i odnela sve što je do sada napisano, što mi niko nije uznemiro telefonskim pozivom ili nekim zahtevom koji bi me sprečio da nastavim da pišem.

To se prosto podrazumeva, šta čovek ima da bude srećan zbog toga?

Foto Jordan Bauer

Teško da bi mi palo na pamet da pozovem prijateljicu i da joj ispričam kako sam imala baš divne momente kucanja teksta bez ikakvih ometanja i kako sam vrlo radosna zbog toga. A i da jesam, verovatno bih vrlo brzo sa takvom navikom bila okvalifikovana kao baš dosadna sagovornica.

Sa druge strane, ukoliko bi se desilo nešto što bi me omelo, napravilo prepreku u radu, usporilo proces, napravilo štetu, vrlo moguće da bih to fokusirala kao važnu stvar i možda pohitala da svoju frustraciju ventiliram ili možda fiksiram, kroz priču o tome  šta se to neprijatno i neočekivano desilo.

Tačno je da ono što nas izbacuje iz ravnoteže ima veću privlačnu snagu, pre svega zato što nam je potrebna pažnja na te okolnosti kako bismo uspeli da ih rešimo.

Foto Jordan Bauer

Međutim postavlja se pitanje šta se dešava kada sve ono što je dobro uopšte ne fokusiramo i u potpunosti podrazumevamo, kao i koliko nam zaista treba vremena da se fiksiramo na problem da bismo ga rešili?

Ono što se dogodilo je već završeno, a neprijatna osećanja koja su iz toga proizišla mogu jedino da postoje ukoliko ih nosimo sa sobom i sada. Ponavljajući tu situaciji u svojoj glavi ili u svojoj priči drugima mi je održavamo živom u sadašnjem trenutku. Ako pokušamo da zbrojimo sve minute vremena koje smo tokom dana proveli podsećajući se na sve mučne situacije koje smo tokom dana doživeli ili minute tokom kojih smo ih na glas delili sa drugima, znaćemo tačno koliko smo vremena izabrali da provedemo u neprijatnom stanju koje je izvorno bilo izazvano konkretnim događajima koji su trajali mnogo kraće. Ako smo već potrošili toliko vremena, nije loše da se zapitamo da li smo time uspešno završili taj slučaj, da li smo ga razrešili i da li je bilo potrebno toliko vremena i ponavljanja za njegovo razrešenje.

Photo by Laurencia Soesanto on Unsplash

Svesnost o tome šta činimo sa neprijatnim događajima i osećanjima, u kojoj meri i koliko dugo i duboko razmišljamo o njima, koliko puta ih podelimo sa drugima i na koji način ih razrešavamo može mnogo da nam pomogne da osvestimo svoje navike ponašanja prema ’’nesrećnim događajima’’.

A onda, korisno je da se zapitamo i šta radimo sa onim srećnim okolnostima kojih tokom dana sigurno ima mnogo više. Da li ih prosto podrazumevamo, da li uopšte razmišljamo o njima, kako se osećamo kada pomislimo na njih i koliko dugo ostajemo sa tim osećanjem?

Photo by Jeremy Bishop on Unsplash

Iako to ne deluje tako na prvi pogled, osećaj zadovoljstva i doživljaj sreće više je stvar naših navika u mišljenju nego stvar realnih okolnosti koje nas okružuju. Da je to tako, možemo naći bezbroj dokaza posmatrajući svet oko nas, setiti se onih koje smatramo razmaženim jer pored gomile srećnih okolnosti vazda nešto kukaju i sa druge strane onih koji uprkos vrlo nepovoljim okolnostima u svom životu blistaju od vedrine i zadovoljstva.

Zbog toga je vrlo važno da osvestimo svoje navike u mišljenju i obrasce kojima svoju sreću kvarimo kako bismo prepoznali načine na koje možemo da je popravimo, uvećamo i razvijamo dalje.