Kao što su autoriteti često govorili, bračni par treba da radi na svom braku. Kada brak ne započne loše, oba partnera moraju da ulože više truda. Generalno, rani stadijum braka je vreme za prepirke zbog rodbine.

Deca još nisu na raspolaganju, a vanbračne veze tek treba da uslede. Puštanje njegovih odnosno njenih roditelja da se mešaju u brak, a onda prepiranje zbog njih primarni je način da se podstaknu problemi u ovom stadijumu. Učinkovita rasprava može da bude i to da li će na odmor ići kod njene ili njegove porodice.

Naravno, ako im roditelji kupe kuću ili finansijski pomognu pri kupovini, mladi par je primoran da ostane u blizini i da u braku održava tenziju proširenih porodičnih odnosa. Produktivno prepiranje uključuje zaposlenje kod njegovih ili njenih roditelja.

Žena bi, na primer, trebalo da insistira na tome da muž prihvati posao u firmi njenog oca. Nakon toga, mnoge njihove svađe se mogu ticati načina na koje im se njen tata petlja u brak.

KAKO BRAK UČINITI UŽASNIM Džej Hejli
Izdavač Psihopolis, Novi Sad, 2011.
www.psihopolis.edu.rs

Bilo kakvu muževljevu primedbu o poslu ona može da protumači kao kritikovanje njene porodice i počne da objašnjava kako njih dvoje ne bi mogli da opstanu finansijski da nije bilo njenog tate koji spasava njenog nesposobnog muža.

Trougao sa svekrvom se može iskoristiti u klasičnim varijacijama i mudar muž će ohrabrivati svoju majku da pokaže njegovoj ženi kako da se stara o njemu, jer ona to najbolje zna.

Nedavno je na „Banketu groznih brakova“ nagrada dodeljena starijem paru koji je bio u stanju da se četrdeset dve godine svađa zbog tašte. Iako su bili stariji od šezdeset godina i imali odraslu decu koja su otišla od kuće, ovaj par nije mogao da živi zajedno jer je ženina devedesetdvogodišnja majka, u jednoj svađi od pre dvanaest godina, isterala zeta iz kuće.

Neki parovi koji se plaše da problem sa svekrvom ili taštom možda neće potrajati i da će morati da nađu nešto drugo oko čega će se svađati trebalo bi da pozdrave novonastalu dugovečnost roditelja i da u ovom primeru nađu utehu u saznanju da se takvim prepirkama može posvetiti čitav život.

Deca

Na tok braka se može gledati kao na niz testova koji treba da pokažu da li se od datog supružnika može dobiti dovoljno nesreće, ili postoji bolji izbor i onda je na redu razvod. Kada dođe dete, javljaju se nove mogućnosti za parove koji bi se razišli zato što ne postoji dovoljno nezadovoljstva.

O ovome bi se moglo razmišljati na sledeći način: kada se partneri upoznaju, osećaju da mogu prestati da se viđaju kad god požele. Kada se vere, misle da, ako ne bude išlo, ne moraju da se venčaju.

Na dan venčanja mogu da misle: „Razvod je jednostavan i, ako ovo ne bude izgledalo onako kako se meni sviđa, razićićemo se, bez obzira na to što su svi ovi ljudi došli na venčanje.“

Međutim, rođenje deteta, partnerima pruža nove odgovornosti koje ih prisiljavaju da ostanu zajedno i pate, i daje im predivne nove mogućnosti za prepirke. Naravno, postoji opasnost da dete poboljša brak.

Ipak, sve su prilike da će rođenje deteta obezbediti simfoniju novih mogućnosti da partneri stvaraju nevolje jedan drugom. Čak je i pitanje da li začeti dete, ili da li ga zadržati kada je začeto, prilika za intenzivne svađe.

Postoje dva standardna načina za postizanje bračne neprijatnosti kada je beba na putu:

Žena može ignorisati muža i postati potpuno zaokupljena podmlatkom koji nosi. Kada muž dođe s posla s rečima: „Danas mi se dogodila najvažnija stvar u životu“, žena može da kaže: „To je lepo, dragi. Hoćeš da osetiš kako se beba mrda?“

I obrnuto, muž se može ponašati kao da dete nije na putu. Kada žena dođe kući s posla, iscrpljena, u devetom mesecu trudnoće, muž može da se žali kako ona jednostavno više ne održava kuću kao ranije i kako zanemaruje svoje dužnosti.

Dok žena ohrabruje muža da mrzi dete, muž može da poveća bračnu nesreću na način koji je toliko uobičajen da je dobio antropološki naziv. Žena je u ovom periodu osetljiva jer se oseća nezgrapno, čudno i neprivlačno.

Muž treba da izabere taj momenat da se pokupi i uživa u čarima života. Može da nestane sa drugom ženom, prekomerno pije, izjuri iz kuće u trenucima kada je njoj najpotrebniji i uopšte da podeli iskustvo rađanja deteta tako što nije tu. Dok se ona porađa u Filadelfiji, on može da pijanči u Šenektadiju.

Ovakav način učestvovanja u porođaju postavlja temelje za bračnu gorčinu u mnogim predstojećim godinama i pokazuje kako se beba može upotrebiti da potpomogne bračnu bedu pre nego što uopšte može da govori ili izazove nevolju.

Pojavljivanje bebine glavice dok izlazi kako bi uživala u društvu svojih roditelja je znak nove mogućnosti. Dete koje stalno plače i ima gušobolju očigledno daje svoj doprinos bračnoj neprijatnosti, ali da li je moguće ostvariti bračnu nesreću čak i sa srećnom bebom?

Hiljade parova može da posvedoči ovo postignuće. Ne samo što srećna beba daje roditeljima mogućnost da uživaju u njoj i ignorišu jedno drugo, kao i da se svađaju kome pripada, nego i roditelji roditelja napadaju kao vukovi na stado i ponovo oživljavaju priliku za konflikt.

Dete je čudesno rodilo dva para baba i deda, i rane borbe sa roditeljima partnera ponovo se aktiviraju. Babe i dede mogu da budu od velike pomoći ako potegnu ne samo pitanje načina vaspitavanja deteta nego i pitanje očinstva.

Postoji toliko mnogo načina za rasprave oko dece da je zbog toga stvoren poseban vid terapije, dečja terapija, i bio bi potreban indeks od dve stotine strana da samo nabrojimo tipove svađa. Rasprave se generalno mogu grupisati u dve vrste: one u kojima se bračne svađe izražavaju preko dece i one u kojima se deca okrivljuju za bračne svađe.

Većina parova vrlo lako nauči da koristi decu da iskaže bračne konflikte. Ako je žena u konfliktu sa mužem zbog toga što se on prema njoj kao ženi ponaša pokroviteljski, ona se može svađati s njim oko prava njihove kćerke da bude jednaka sa dečacima.

Ako muž očajava zbog nereda koji njegova žena pravi u kući, ona može vikati kako kćerka nikad ne posprema svoju sobu. Žena koja svog muža želi da nazove glupanom može da naglasi kako bi sina, koji je isti tata, trebalo testirati jer je možda retardiran.

Mogućnosti za rastavu će, očigledno, biti sve manje što bude više dece koja se mogu okrivljavati za bračne teškoće. Parovi bez dece moraju da upotrebe mnogo više prepreka.

Ma koliko im brak bio grozan, partneri uvek mogu da kažu kako je to samo zato što imaju to naporno dete koje ih čini nervoznima. Ili mogu da ponude najčešći izgovor za patnju u braku: „Moramo da prebrodimo ove svađe i ostanemo zajedno u nesreći zbog ovih groznih bića.“