Averzija se hrani svim onim naporima koji se čine da bi se pobedila.

– Konte di Belzev (Conte di Belzève)

Mlada supruga, lepog izgleda i dobrog fizičkog zdravlja, dolazi uznemirena zbog činjenice da „nikada nije osetila ništa” tokom seksualnih odnosa. U početku i pre braka nije tome pridavala značaja pripisujući stanje različitim faktorima koje joj je diktirao zdrav razum, poput „možda ovo nije pravi čovek”, „njegova je greška, neiskusan je”.

Pošto je našla (i udala se) za pravog čoveka, deset godina starijeg od sebe – i bez sumnje, dovoljno iskusnog – nesposobnost da doživi i najminimalniji osećaj zadovoljstva tokom seksualnog čina se nastavila, naročito tokom penetracije; pored toga, žena nikada sama nije poželela da započne seksualni odnos, već je taj čin samo prihvatala kada to zatraži suprug.

Đorđo Nardone, Mateo Rampin, KADA SEKS POSTANE PROBLEM, Strateška terapija seksualnih problema, Prevod sa italijanskog Vojna Guteša, Psihopolis institut, 2016.

Ta „anestezija” i ravnodušnost su postale problem kada je, slušajući priče o seksualnim iskustvima svojih prijateljica vršnjakinja, devojka shvatila da, po svemu sudeći, „propušta dobar deo zabave”.

Kako se često dešava, umesto da se poboljša, stvar se od tada još više pogoršala: pre svakog seksualnog odnosa, mlada supruga dovodi sebe u stanje koncentracije i očajničke psihofizičke tenzije s ciljem da doživi i najmanji znak onog zadovoljstva koje, kako joj se čini, nikada nije iskusila.

Suprug, pak, iako nije pokazivao da se jako uznemirava zbog problema, pribegava čitavoj seriji lukavstava i tehnika koje bi trebalo, po rečima eksperata kojih su prepuni masmediji, da „otkrave” njegovu ženu.

Ove tehnike i prilično neprirodna atmosfera koja ih prati imaju za posledicu daljnje smanjivanje emotivne zagrejanosti u intimnim susretima, koje supružnici počinju doživljavati kao izvor patnje. U tom trenutku žena dolazi na terapiju.

Situacija se čini veoma jasnom: ne postoje elementi koji bi mogli navesti da se posumnja na probleme psihopatološke prirode, odgovorne za stanje „sekundarne” frigidnosti kao posledice nekih drugih disfunkcionalnih stanja koja je moguće tačno identifikovati.

Klijentkinja nije depresivna, nije fobična, nema nikakve druge bitne poremećaje. Ginekološkinja, koja ju je pre toga pregledala, isključila je lokalne probleme.

Takođe, ni serija kliničkih ispitivanja kojima se podvrgla pre nego što će doći na terapiju nije ukazivala ni na kakve organske poremećaje.

Problem se, sa strategijsko-konstruktivističke tačke gledišta, bazira na pokušanim rešenjima koja sprovodi klijentkinja i, od jednog trenutka, i njen partner.

Njih dvoje su pokušali da voljno pokrenu senzacije koje mogu biti doživljene samo spontano, i tako su se našli uhvaćeni u klopku klasičnog paradoksa, „budi spontan”, što predstavlja patološku samoobmanu koja može biti pobeđena samo kontraobmanom, takođe paradoksalnom.

Data joj je preporuka: „Od sada pa do sledeće seanse koja će biti za dve nedelje, morate mi obećati da ćete doslovno izvršiti sve što vam kažem.

Znam da vam može zvučati čudno, ali moraćete da uradite tačno ono što od vas tražim ne postavljajući mi pitanja; objašnjenja će vam biti data u nekom drugom momentu.

Od vas tražim da odete kući i da svome mužu ne kažete apsolutno ništa od ovoga što vam preporučujem; kada sledećeg puta budete imali seksualni odnos, i naredni potom, morate u sebi da izazovete stanje apsolutne želje i volje da ne osetite ništa.

Drugim rečima, zabranjujem vam da osetite bilo kakvu senzaciju, bilo kog tipa, na bilo kom nivou, u bilo kom delu tela. Morate se truditi da budete potpuno neosetljivi.

Uz to, reći ću vam još i sledeće: moraćete da se trudite čak i da izbegnete sve one stimulacije za koje znate da mogu prouzrokovati makar i najminimalniji fiziološki ili emotivni odgovor koji ste ikada osetili tokom seksualnih odnosa. Prema tome, od sada pa nadalje, bićete statua od leda.”

Lice mlade žene je poprimilo izraz zabezeknutosti i neverice, i u takvom stanju otpraćena je do izlaza.

Posle dve sedmice, došla je na seansu raspoložena, poverljivog držanja. Saopštila je da se, tokom prvog seksualnog odnosa nakon seanse, trudila da ne oseti nikakvu senzaciju, ali je, na „neshvatljiv” način i na svoje ogromno iznenađenje, upravo tada počela da doživljava neke prijatne osećaje koje nikada ranije nije iskusila; naprotiv, što se više trudila da ostane ravnodušna, njeno telo ju je sve više „izdavalo” navodeći je da oseti istinske i prave talase zadovoljstva za koje nije ni sanjala da postoje u jednoj osobi.

Posle nekoliko minuta, osetila je snažne senzacije koje je poistovetila sa orgazmom. Pošto je odnos završen, muž, zaprepašćen koliko i ona, obratio joj se sa pitanjem: „Ali, šta se desilo, ovoga puta?”

I u narednim odnosima prijatna novina se zadržala i to je uspostavilo atmosferu radosti koju već odavno nije osetila; spontano, klijentkinja je čak primetila da je u jednom trenutku osetila snažne i prijatne čulne doživljaje iako je potpuno zaboravila da treba da sprovede ono što joj je propisano.

Terapija se na toj tački završila. Posle šest meseci, a zatim posle godinu dana, klijentkinju smo ponovo videli i potvrdila je da nije došlo do recidiva.

Ovo, naizgled „magično” rešenje problema zbog kog su klijentkinja, odnosno bračni par rizikovali upuštanje u iscrpljujući, neprijatan i prilično skup proces lečenja, desilo se zahvaljujući primeni one terapeutske strategije koja se pojavljuje pod imenom „propisivanje simptoma”.

Pod ovim terminom se podrazumeva situacija u kojoj terapeut traži od klijenata da voljno realizuje upravo ono ponašanje koje želi da eliminiše.

Tako, ako jedna osoba ne uspeva da se oslobodi opsesije da u svojoj sobi sređuje stvari sve dok ne budu precizno složene po određenoj geometrijskoj šemi (što je čest primer simptoma koji pripada opsesivno-kompulzivnom poremećaju), od te osobe se traži da sprovede u delo čitav niz radnji koje se odnose na „sređivanje” istih predmeta, odnosno da se aktivno angažuje umesto da inhibira kompulziju pomažući joj tako da opstaje i pogoršava se.

Analogno tome, ako klijent traži da bude izlečen od tendencije uzimanja preterane količine hrane, propisuje mu se da jede još više, što je zadatak koji on mora sprovesti poštujući stroge modalitete izvršenja, koje uspostavlja terapeut.

Ovaj tip preporuka, koji verovatno postoji neuporedivo duže nego što se obično misli, dugo nije skretao na sebe ozbiljnu pažnju naučnika i teoretičara, mada je ipak ostajao uobičajen elemenat u praksi iskusnih porodičnih lekara.

Pronalazio je jedva neki mali prostor u starim tekstovima o medicini (gde se može pročitati da, na primer, kad dete ima tikove, treba savetovati roditelje da podstiču mališana da nastavi sa tikovima umesto da mu brane).

Prema Kloe Madanesi, zasluga za to što je prvi usmerio pažnju na ovaj tip strategije pripada Franklu; ipak, i ovoga puta treba odati priznanje Miltonu Eriksonu, koji je prepoznao tu činjenicu i u naučni i psihoterapijski svet uneo pravu vrednost ovog moćnog sredstva promene.

Propisivanje simptoma funkcioniše, što može izgledati kao dosta paradoksalan sistem lečenja jer se bazira na precizno određenom fenomenu koji je sa posebnom jasnoćom opisao Pol Vaclavik: njime se postiže da klijent prestane da sprovodi pokušana rešenja koja je usvojio da bi se odupro samom simptomu; jer opstajanje simptoma (i njegovo pogoršanje) proističe iz primene pokušanih rešenja, koja uspostavljaju jednu patogenu autorekurzivnu spiralu; ukidanje pokušanih rešenja (ona postaju beskorisna jer je otvoren slobodan put simptomu koji bi ona trebalo da kontrolišu) dovodi i do kidanja krutog sistema opstajanja problema.

U sledećem slučaju upotrebljen je isti princip.