Pre par dana pogodila me jedna od onih velikih spoznaja u životu. Jednog dana osećala sam fizičku bol. Ceo dan i deo noći. Napolju je padao sneg, a ja živim na brdu pa niko nije mogao da dođe do mene kako bi mi pomogao u kući i prošetao psa. Ta mi je situacija okinula neku usamljenost i osećaj bespomoćnosti. Sledeći dan osećala sam se još lošije, iako je fizička bol prestala. Ipak, dan nakon toga ponovo sam došla k sebi. Sve u svemu, ništa posebno, zar ne?

Ipak, dok sam o tom iskustvu razgovarala s divnim Terelom, koji je fitness trener i moj kolega, on me pitao: „Zašto si kreirala takvo iskustvo za sebe?“.
Naravno, pokušavala sam za to da okrivim bol i okolnosti, ali, kao što ja sama podučavam svoje klijente, mi sami smo stvaratelji svog vlastitog života, pa sam se zapitala – od čega ja to toliko bežim i sa čime ne želim da se suočim.
Odgovor mi je sinuo sat vremena kasnije – Osećam se napušteno.
Osećala sam se toliko napušteno da sam se s tim osećajem napuštenosti zapravo sprijateljila. Toliko sam negovala to uverenje o napuštenosti, da mi je to sabotiralo sve aspekte života. Ceo život sam se pitala zbog čega ponekad padnem u tu crnu rupu prepunu loših emocija. Sada to znam. Da bih potvrdila svoje uverenje. Da bih zamerala i ignorisala – samu sebe.
Sve situacije koje sam privukla u svoj život bile su tamo da bih potvrdila svoje nesvesno uverenje. Kako li je to samo uticalo na sve druge aspekte mog života, i to na loš način. Osećala sam se potišteno tokom celog dana i nije mi palo na pamet čak ni da nekoga nazovem da malo popričamo – da, mi treneri ne tražimo pomoć tako lako, ali zato lako dajemo sve što imamo kad treba nekom drugom pomoći. Bila sam tačno jedan telefonski poziv, jedan ples i jedan jedini izbor udaljena da promenim svoje stanje. Ali, tada bih morala da se odreknem svog najboljeg prijatelja – svog uverenja o napuštenosti. Uvek sam mislila da nisam baš dosledna glede nekih stvari, ali očito da sam grešila. Koliko ste vi uporni i dosledni u svom ponašanju i uverenjima koji uništavaju vas i vaš ceo život?
Postala sam svesna zašto mi se neke stvari neprestano događaju, dok mi pre toga uopšte nije bilo jasno zašto.
Odbijala sam svoj pravi uspeh, kako bih zadržala svoje uverenje da sam napuštena.
Stvorila sam dugove, kako bi me ljudi kojima dugujem novac – napustili.
Rekla bih da ću nešto uraditi, ali ne bih to učinila.
Odbijala sam da primim ljubav.
Zamerala sam sebi što ne smršam.
Čak i kad bih tražila pomoć, nisam mogla da je primim, jer sam održavala svoje loše osećaje.
Još uvek sam sama, jer sam u veze ulazila već napuštena – od same sebe. Pogodite kakav tip muškaraca sam do sada privlačila? A čak i one koji su me doista voleli, ja sam napustila. Moje drago, duboko ukorenjeno uverenje bilo je jače od svega.
Ja sam bila ta koja je sama sebi kreirala vlastite boli i rane, više od ikoga drugoga.
Međutim, to uverenje sam sada dovoljno osvestila, kako bi moglo da izađe na površinu da ga odbacim i pokopam – zauvek.
I pogodite što se dogodilo tog dana?
Tog dana sam čula reči za kojima sam čeznula celog svog života: „Ja sam tu za tebe – UVEK“.
Sledećeg dana jedna moja klijentkinja sama je odlučila da će više da mi plati – samoinicijativno.
Sada svakog dana dobijem pesmu s porukom od svog obožavatelja. A on zna koliko volim muziku.
Trenutno promovišem svoj program Jazz up your love life i ljudi me ispituju o mojoj Jazzcoaching akademiji, koja još uvek nije dostupna na internetu i druga generacija će krenuti bez ikakvog marketinga.
Molim vas, nemojte da budete ni približno u sličnoj situaciji, jer vi zaslužujete najbolje u svom životu i ne morate da provedete godine kako biste shvatili kako i zašto. Ja sada imam prečicu – za 3 meseca vaš život će se preokrenuti na način da nećete moći da poverujete koliko je vaša stvarnost divna.
Kako može biti bolje od ovog? Jedva čekam da to iskusim.
I šta je još sve moguće?