Ovo je tema koja se redovno pojavljuje na mom psihoterapijskom kauču, a bogme i vrlo često na kafama s prijateljicama.

Reč je o situacijama u kojima lepo zamolite nekoga da učini nešto što je vama važno ili da prestane s nekim ponašanjem, a ta osoba vas uopšte ne doživljava, ignoriše i nastavlja po svom. Imate utisak kao da „bacate bisere pred svinje“, sto puta lepo zamolite, a on ili ona opet po starom. Na kraju se osećate jadno i bespomoćno.

Irena Jurjević, savetnica iz Gestalt psihoterapije i osnivač Centra uspeha

„Već trideset godina mu govorim jedno te isto, ali on uopšte ne sluša…“ (mužu)

„Pokušala sam prvo na lep, a onda na grub način da mu objasnim da mora da pospremi sobu, al on i dalje održava svinjac. Jednostavno me ne sluša. Ja nemam autoritet.“ (sinu tinejdžeru)

„Već sam je toliko puta lepo zamolila da ne kasni kad se nalazimo, a ona opet… I uopšte me ne doživljava.“ (prijateljici)

Ako vas neko poštuje, neće vas ignorisati, pogotovo ako ste naglasili da vam je nešto važno. Ako poštujete sebe, nećete dopustiti da ljudi prelaze vaše granice.

Šta se dešava kad je strah od napuštanja veći od sopstvenog dostojanstva?

Najveća zabluda koja se pojavljuje na mom psihoterapijskom kauču je ta da ljudi mogu prisiliti nekoga na određeno ponašanje: „Ako ja… onda će on.“ Istina je da ne možete nikoga naterati da se ponaša onako kako vi želite. Ali ako osoba nastavi biti ne fer prema vama, uvek na kraju možete reći „Doviđenja.“

Ili ne možete?

Najčešće je strah gubitka osobe/odnosa taj koji ljude sprečava da uđu u konflikt, da traže za sebe i ostanu dosledni u svojim zahtevima. Ako verujete da ne možete bez te osobe, da je ni po koju cenu ne smete napustiti ili izgubiti, jer će to za vas biti potpuna katastrofa – u ovisničkoj ste poziciji. A kad o nekom ovisite, niste slobodni i ravnopravni, već inferiorni. Iz takve pozicije lako ćete popustiti i nećete biti u mogućnosti ostati dosledni svojim zahtevima i potrebama.

Evo primer razgovora koji često vodim sa svojim klijentima, a najbolje ilustruje ovu situaciju:

„Toliko puta sam mužu (roditelju, sinu, prijateljici…) rekla da se ne dere na mene kad raspravljamo (popravi luster koji visi mesecima, digni se s kauča i potraži posao, ne kasni na sastanak, stavi suđe u mašinu, ne flertuj s drugim ženama, ne kritikuj ono što skuvam, pospremi sobu, odvede me na izlet……. bezbroj je primera ovog fenomena).

„Rekla sam mu da mi je to grozno i da mi smeta. Ma godinama mu govorim jedno te isto, i on svaki put po svom. Kaže da on tu ništa ne može da promeni, da je on takav.“

„Je li viče i na druge ljude, na primer, na poslu?“

„Ne na sve, na poslu ne sme.“

„Na vas sme?“

„Pa šta da mu radim? Ja tu ne mogu ništa. Toliko puta sam ga molila, al on neće da prestane.“

„I šta bude nakon što ga zamolite, a on ignoriše vaš zahev?“

„Pa ja mu prigovaram ili se ljutim neko vreme, onda opet sutradan pričamo normalno.“

„Da li njegovo ponašanje ima kakvih ozbiljnijih posledica?“

„I ne baš. A šta da mu radim?“

„Na primer, možete ga ostaviti bez skuvanog ručka.“

„A to mi je glupo. Pa kad već kuvam za sebe, onda kuvam za oboje.“

„Ko pere i pegla u kući?“

„Ja.“

„Nemojte mu oprati i ispeglati odeću.“

„A ko će onda? Pa ne može jadan na posao zgužvane košulje. Znate, on na poslu mora uredno izgledati.“

„Je li on odrasla osoba?“

„Pa jeste, ali ne mogu tako…“

„Šta bi bilo kad biste insistirali na svom zahtevu da se ne dere na vas? Kad mu ne biste skuvali ručak i ispeglali košulje i prestali da komunicirate s njim sve dok se ne izvini i prestane s tim ponašanjem?“

„Verovatno bi rekao da to tako ne može, da će me napustiti.“

„I kako ste vi s tim? Jeste li spremni na takvo što?“

„Ajme, ne! Ne mogu zamisliti da me ostavi. To mi je nepodnošljivo, to nikako.“

U ovakvom odnosu emocionalno ste ucijenjeni: „Ako nije po mom, izgubićeš me.“Najčešće se tako nešto ni ne izgovara naglas, ali svi znaju da je tako.

Zašto osoba ne menja svoje ponašanje?

Zato što zna da ne mora!

Zna da se ništa opasno neće dogoditi vašem odnosu ako nastavi po svom. Zna da ćete mu ili joj doći nakon nekog vremena kao da se ništa nije dogodilo. Vaš neuredni sin zna da će ga dočekati topla večera i oprana odeća – čak i ako nastavi da održava sobu neurednom.

Vaš muž zna da ga nećete napustiti ni po koju cenu, koliko god bezobrazan bio. Vaša prijateljica zna da ćete na kraju progutati svoju ljutnju zbog njenog kašnjenja „za ljubav mira“ ili da je ne biste povredili.

Kad drugima dopuštate da gaze vaše granice, da ne poštuju vaše odluke i potrebe – zapravo sami gazite sopstveno dostojanstvo. Kažemo često kako nam drugi gaze granice. Ali, zapravo, svaki put kad vam neko pređe granicu, vi ste je sami zgazili.

Ako vam je važno da druga osoba, na primer, ne viče na vas i vi to, ipak, dopustite, poništili ste sebe, pogazili ste sopstveno dostojanstvo.

U psihoterapijskom procesu ponovnog građenja samopoštovanja jedna od prvih i najopsežnijih lekcija je postavljanje granica. Kad pustite preko svoje granice, vi ste, zapravo, na strani druge osobe, a ne na svojoj. Da biste postavili nekome granicu neophodno je da budete spremni na konflikt koji u konačnici može dovesti i do gubitka te osobe. Ako niste na to spremni, napustili ste sebe.

Duboka, skrivena i otrovna uverenja koja čuče u mraku vašeg nesvesnog

Svako naše ponašanje motivisano je našim svesnim ili nesvesnim uverenjima. U radu s ljudima, kad istražujem podlogu navedenog ponašanja, najčešće dođem do sledećeg niza uverenja/verovanja:

  • „Ako istrajem u nekom svom zahtevu ili potrebi, ostaviće me ili će misliti da sam loša osoba.“
  • Ispod ovog uverenja još je skrivenije: „Ako ne uradim kako on hoće, ostaviće me, jer mu nisam važna.“
  • Još dublje i otrovnije uverenje leži ispod ovih, a to je: „Nisam mu važna, jer, zapravo, ja nisam vredna ljubavi.“

Direktor koji je sebe stavio u inferiornu poziciju

Ne možemo nikako pregovarati s nekim ili tražiti od osobe nešto, a da nismo spremni na krajnji rizik gubitka tog odnosa. „Ne mogu bez njega/nje“ pozicija je ovisnosti. A kad smo ovisni o nekome, stavićemo se u neravnopravnu i nepovoljnu poziciju, samo da ne izgubimo tu osobu.

Primer ovoga je sledeći slučaj. Radila sam s čovekom koji je generalni direktor manje firme. Prema zaposlenima imao je fer odnos i popriličan autoritet. Međutim, imao je jednog zaposlenog koji se prema tom direktoru ponašao vrlo bahato i bezobrazno, lupao mu vratima pred nosom i demonstrativno napuštao komunikaciju. Ni samom direktoru nije bilo jasno zašto to dopušta i odakle mu tolika nesigurnost kad je taj zaposleni u pitanju.

Predložila sam mu da pred sobom zamisli spornu situaciju u kojoj se nalaze on i taj njegov zaposleni. Potom sam ga pitala ko u toj situaciji ima moć? Odmah je odgovorio da moć drži njegov zaposleni. To ga je jako začudilo, nije mu bilo jasno kako je to moguće. Na površinu je isplivalo direktorovo uverenje kako je taj zaposleni od ogromne važnosti za njegovu firmu i kako se oseća na neki način ovisnim o njemu, tj. ako izgubi tog zaposlenog, dolaze teška vremena za firmu. Imao je osećaj da je na neki način ucenjen. Direktor je tom čoveku pridavao preveliku moć, verujući kako je nezamjenjiv, a njegov zaposleni je to uveliko koristio. Strah od gubitka zaposlenog „Ako ode, neću naći drugog dovoljno sposobnog“, sputavao ga je da zahteva od njega šta je potrebno.

U ljutnji je spas

I ako mislite da ste se prestali ljutiti, a niste postigli zadovoljavajući dogovor, gadno se varate. Ta nerazrešena ljutnja ostaje pothranjena u vašem telu i pretvara se u pasivnu agresiju koja ide na spolja ili unutra. Moguće je da ćete je izbaciti na nekog drugog, za vas manje opasnog ili ćete kvocati i na tiho prigovarati bez kraja i konca, glumiti žrtvu i sl. Ili ćete tu ljutnju nesvesno usmeriti na unutra pa se razboleti, pasti u depresiju, imati napade panike, umor, neraspoloženje, neke manje ili veće psihosomatske simptome. Bezbroj je kombinacija koje nam naše telo priredi kad ne usmerimo ljutnju tamo gde treba.

Strah da će nas neko odbaciti, osećaj krivice da nismo dovoljno dobri, ideja da smo sebični ako ne popustimo, uverenje da nemamo pravo na ono što želimo, da moramo biti skromni… – bezbroj je uverenja koja nas potajno sabotiraju iz pozadine.

Kad dopustite sebi tačku „A sad mi je dosta“, nećete morati napraviti ništa posebno, a videćete strah u očima onoga ko vas je manipulisao ili maltretirao.

Tu tačku ste bar jednom svi osetili – kad vam više ništa nije važnije od pravde, samog sebe, svog dostojanstva i sopstvenih osećanja. Jer ljutnja i strah su polariteti – suprotnosti. Kad se bojite, ne možete se naljutiti. Kad se pošteno naljutite, više ne osećate strah.

Neka važna pitanja za kraj!

  • Jeste li zaključali frižider i prestali prati rublje svom davno punoletnom sinu, koji ne radi nego studira već deceniju i naziva vas control freakom kad mu to prigovorite?
  • Jeste li potpuno i dosledno prekinuli komunikaciju s mužem koji urla na vas dok raspravljate o nečemu?
  • Jeste li bacili skupu i markiranu ćerkinu odeću koja je uporno razbacuje po kući i dali joj 500 dinara da se obuče u second hand-u?
  • Jeste li otišli kući pre nego što je vaša prijateljica (koja kasni pola sata) došla, te joj rekli da je to zadnji put i pritom ostali dosledni?
  • Jeste li uzeli na neodređeno vreme mobilni i Internet sinu koji ne obavlja svoj deo kućnih poslova?
  • Na kraju, jeste li spremni da napustite osobu koja se uporno loše ponaša prema vama?

***

Ukoliko želite da kontaktirate Irenu Jurjević radi psihoterapeutskog savetovanja, preko Skajpa i video poziva, obratite joj se na email adresu irena@centaruspjeha.com