Sunce, kamen, more… i čaša koja traje duže od dana.

Na Hvaru vino nije trend – to je način života. Kontinuitet. Nasleđe koje se ne meri godinama, već vekovima. U kamenu Starogradskog polja, u suvom zidu, u maslini koja pamti više generacija nego što mi možemo da zamislimo – tu negde nastaju vina koja ne traže pažnju, ali je dobijaju.

Bogdanuša i prč su upravo takva vina. Tiha, autentična, svoja.

Pročitajte i ovo: Insulinska rezistencija – kad su ćelije gladne, a struk sve širi

Bogdanuša je praktično simbol Hvara. Autohtona bela sorta koja se najviše vezuje za Stari Grad i Starogradsko polje, koje je pod zaštitom UNESCO-a. Već samo ime nosi priču – „bog dana“, vino koje se nekada otvaralo za praznike, za svetkovine, za trenutke kada se život ne ubrzava, već slavi.

Image by halayalex on Freepik

U čaši, bogdanuša je sve ono što Hvar jeste u rano jutro. Lagana do srednjeg tela, sveža, suva, sa diskretnim aromama koje ne pokušavaju da impresioniraju, već da vas zadrže: zelena jabuka, kruška, livadsko cveće, ponegde blaga herbalna nota koja podseća na mediteransko bilje zagrejano suncem.

Pročitajte i ovo: Zašto je dobro da jedemo čokoladu?

Nema agresivnu kiselinu. Nema prenaglašenu aromatiku. Nije vino koje „viče“. To je vino ravnoteže, pitko i smireno, stvoreno da traje uz razgovor, uz lagani ručak, uz more koje se ne fotografiše, već gleda.

Zato je savršena uz jednostavnu hvarsku gastronomiju: svežu ribu sa gradela, maslinovo ulje, blitvu, komad hleba i vreme koje ne žuri.

Pročitajte i ovo: Loše strane keto dijete

Sa druge strane, prč – ili parč – je drugačiji karakter. Tiši u prisustvu, ali dublji u utisku. Ređa sorta, skoro zaboravljena, koja se poslednjih godina polako vraća zahvaljujući upornosti malih proizvođača i sve većem interesovanju za autohtono i autentično.

Često se kupažira sa bogdanušom, ali kada ga pronađete kao sortno vino, otkrivate jednu potpuno drugačiju dimenziju Hvara.

Pročitajte i ovo: Pet različitih vrsta keto dijeta

Prč donosi telo, strukturu i slojevitost. Arome su izraženije – zrelije voće, diskretne začinske note, ponekad i mineralnost koja podseća na kamen iz kojeg je potekao. U odnosu na bogdanušu, deluje ozbiljnije, zrelije, gotovo introspektivno.

I što je još važnije – gastronomski je širi. Ne zaustavlja se na ribi. Odlično prati belo meso, lagano pečeno povrće, pa čak i složenije mediteranske tanjire.

Pročitajte i ovo: Kako da se pravilno hranimo tokom proleća

Zanimljivo je da se ove dve sorte često posmatraju kao savršen balans:

bogdanuša = elegancija, svežina, tradicija
prč = struktura, snaga, karakter

I upravo zato, kada naiđete na njihovu kupažu – dobijate ono što je možda i najbliže definiciji savršenog ostrvskog vina: istovremeno lako i duboko, pitko i kompleksno.

Pročitajte i ovo: Umetnost pijenja vode – kako da pravilno hidriramo svoje telo

Na Hvaru postoje vinarije koje ovu priču čuvaju bez kompromisa. U Starogradskom polju, Vina Carić već generacijama neguju bogdanušu u njenom najautentičnijem izrazu – čisto, precizno, bez suvišnih intervencija. Nedaleko odatle, Zlatan Otok (Zlatan Plenković), iako najpoznatiji po plavcu, nudi i bogdanušu koja nosi ozbiljan pečat terroira.

U Jelsi, Tomić Winery pristupa vinu gotovo arhitektonski – njihova interpretacija lokalnih sorti, uključujući i kupaže, donosi eleganciju sa jasnim identitetom. Dok u Vrboskoj, Duboković Winery ide korak dalje – eksperiment, lični pečat i emotivna interpretacija vina, gde i manje zastupljene sorte poput prča dobijaju prostor da se izraze.

Pročitajte i ovo: Vitamin D smanjuje rizik od oboljevanja od svih vrsta karcinoma

Tu su i manji, manje razvikani proizvođači, porodične vinarije koje nećete naći na svakoj mapi, ali ćete ih zapamtiti po čaši koja traje duže nego planirano. Upravo kod njih prč često dobija svoj najiskreniji oblik.

Jer vino na Hvaru nije samo proizvod. Ono je način komunikacije. Uz čašu se razgovara, pregovara, zaljubljuje, miri. Vino spaja ljude, čuva običaje i podseća da su najvrednije stvari često najjednostavnije.

Pročitajte i ovo: Kako propustljiva creva utiču na razvoj autoimunih bolesti

I možda je upravo u tome njegova najveća vrednost: ne pokušava da bude nešto drugo. Ne prilagođava se trendovima. Ostaje verno sebi.

Kao i ostrvo sa kog dolazi.