Možda znate Vajolu po ulogama u Služavkama (The Help), Kako se izvući sa ubistvom (How to Get Away with Murder) i u filmu Ograde (Fences), za koji je osvojila Oskara za najbolju sporednu žensku ulogu. Prva je afroamerička glumica koja je osvojila trostruku krunu za glumu – nagrade Emi, Toni i Oskar. Časopis Tajm ju je 2017. godine uvrstio među sto najuticajnihih ljudi na svetu.

Vajolina životna priča primer je snage koju hrabrost donosi u bolnim situacijama, ranjivosti naspram straha i kako to što živiš uz nekog i voliš ga vodi istinskom pripadanju.

Kada sam je zamolila da mi ispriča kako je počeo njen put ka istinskom pripadanju, rekla mi je: „Tri četvrtine svog života provela sam osećajući se kao četvrtast klin u okrugloj rupi. Fizički se nisam uklapala. Živela sam u irsko-katoličkom okruženju u Roud Ajlendu, oko mene sve belkinje sa dugom plavom kosom. Ja sam imala sitne kovrdže, tamnu kožu i govorila sam drugačije. Nisam bila lepa. Nosila sam u sebi traumu što živim u groznoj nemaštini – bila sam ćerka nasilnog alkoholičara. Mokrila sam u krevet do dvanaeste-trinaeste godine. Smrdela sam. Nastavnici su se žalili na moj smrad i slali me u školsku ambulantu. Bila sam promašen slučaj. To je bio moj početak.

Brene Braun
ODVAŽNO SVOJ
Kako se istinski povezati sa drugima a ostati svoj
Prevod Kornelija Rakić Odri
Izdavač: Psihopolis, Novi Sad, 2019.
www.psihopolis.edu.rs

„Moje reči su govorile o opstanku: Mogu li da se istuširam? Ima li šta da se jede danas? Hoće li tata ubiti mamu ? Hoće li biti pacova u kući?”

„Nisam ništa mogla – nosila sam u sebi traumu, strah, nervozu i nesposobnost da i kao odrasla išta kažem u svoju korist. Sve je to bilo duboko ukorenjeno u strahu. Svu svoju energiju sam trošila skrivajući se i čuvajući tajnu o svom surovom životu. Ovu sam disfunkcionalnost prenela i u odraslo doba.”

Zatim sam je pitala kako je izašla na vetrometinu. Rekla je, „Znala sam da se plašim konfrontacija, ali sam tek na psihoterapiji shvatila zašto me je moja anksioznost blokirala da se zauzmem za sebe. Imala sam iskustvo gde je trebalo da se suprotstavim nekome ko mi je činio nešto užasno loše. Shvatila sam tada, imala sam flešbek momenat, da sam se vratila u svoju četrnaestu godinu.

Držala sam sestricu koja je tada bila beba, a moj otac je olovkom ubadao majku u vrat. Vrištala sam na njega da prestane, da mi da tu olovku. Dao mi je. Prestao je da je bode i dao mi je olovku. Bila sam dete primorano da se suprotstavi odrasloj osobi. Morala sam pre vremena da zauzmem nadređeni stav, i pre nego što sam za to bila spremna. Platila sam strahom.”

Vajola je iskoračila iz straha od vetrometine i suprotstavila joj se, da bi na kraju ona postala ta divljina. Pitala sam je kako se to desilo.

„Promena se dogodila u trideset osmoj godini. Nije da sam ustala iz kreveta i da je odjednom sve postalo savršeno. Oduvek sam znala da sam snažna žena, ali sam tražila brz i lak užitak – kao sa brzom hranom. Trebalo mi je još alata i trikova. I dalje sam ponekad bila očajna što sam nedovoljna – da sam nedovoljno lepa, nedovoljno mršava, nedovoljno dobra. Jednog dana mi je terapeutkinja postavila ključno pitanje: ’A šta ako se ništa ne promeni – ni tvoj izgled, ni težina, ni uspeh – je l’ bi onda bila zadovoljna?’ Prvi put sam pomislila, Pa znaš šta? Bih. Zaista i bih.

„Tada sam, zapravo, odlučila da neću dozvoliti da me prošlost određuje.

„Udala sam se za divnog čoveka koji me je video onakvu kakva jesam. On mi je bio dar što sam toliko vredno radila na sebi. Bio je brižan i konačno sam i ja bila osetljiva i otvorena prema takvom odnosu.”

Pitala sam je, „Kada si svoj, uvek te prati neka kritika. Kakva su tvoja iskustva u vezi sa tim?” Vajola je ovako odgovorila: „Glumačko okruženje ume da bude brutalno. Jednostavno vas obeleže kao ’Nedovoljno privlačna. Previše stara. Koža previše tamna. Nedovoljno mršava.’ Kažu ti da moraš biti debelokožac da te komentari ne bi doticali. Ali, ono što ti ne kažu jeste da će ta debela koža sprečiti da bilo šta i izađe iz tebe. Ljubav, bliskost, ranjivost.”

„Ja to ne želim. Ne treba mi debela koža. Želim da budem prozirna i prozračna. Da bih to sprovela, ne želim da trpim tuđe mane i kritike. Neću se natovariti svim onim što drugi govore o meni.”

Ne znam da li postoji potresniji primer osobe koja je uspela da prepozna svoj bol, da se suoči sa svojom pričom i da joj napiše drugačiji kraj, u kojem ona uspeva da transformiše bol u saosećanje sa drugima.

„Držala sam oca za ruku kada je umirao,” pričala je. „Umro je od raka pankreasa. Popravili smo svoj odnos i veoma smo se voleli. Kada smo moja sestra i ja razgovarale s njim, saznale smo da je čitavog života mrzeo svoj posao. Decenijama je timario konje u jednoj ergeli. Nikada do tada nismo znali da to ne voli. Imao je završenu srednju školu. Radio je i kao domar. Mi nismo znali kako se osećao. Bilo nam je strašno to saznanje kako je celog života patio.

„Kažu da su jedine priče koje vredi ispričati one koje dospeju u udžbenike iz istorije. Ne slažem se s tim. Svaka priča je važna. Važna je priča mog oca. Svi smo mi vredni svojih priča, da ih ispričamo i da ih neko čuje. Svima nam je potrebno da budemo viđeni i poštovani isto kao što nam je potrebno da dišemo.”

Vajola Dejvis je na vetrometini. Upitala sam je da li joj je njeno istinsko pripadanje postala svakodnevna praksa. Odgovorila je, „Jeste. Danas se pridržavam nekolikih jednostavnih pravila:

  1. Dajem sve od sebe.
  2. Dozvoljavam da budem viđena.
  3. Primenjujem savete koje mi je dao profesor glume, a tiču se svih aspekata života: Guraj napred. Ne plaši se. Iznesi sve što imaš. Ne ostavljaj ništa na podu.
  4. Neću biti misterija svojoj kćerki. Ona će me poznavati i ispričaću joj svoje priče – priče o neuspesima, o sramoti i o uspesima. Znaće da nije sama na vetrometini.

„Ovakva sam.”

„Odavde sam potekla.”

„Ovo je moj nered.”

„Ovako izgleda biti svoj.”

***

O autorki:

Brene Braun  (Brené Brown, phD, LMSW) je licencirani master socijalni radnik, istraživač i profesor na Univerzitetu u Hjustonu, osnivač fondacije i počasni predsednik Hafington fondacije (Huffington Foundation Brené Brown) na Koledžu za socijalni rad. U proteklih šesnaest godina se bavi izučavanjem hrabrosti, ranjivosti, srama i empatije. Autorka je tri knjige koje su zauzimale prva mesta na listi Njujork tajmsa: The Gifts of Imperfection, Daring Greatly, Rising Strong. Njen motivacioni TED govor The Power of Vulnerability (Moć ranjivosti) je jedan od najgledanijih TED govora sa preko trideset miliona pregleda širom sveta. Živi sa porodicom u Hjustonu.