Nedavno sam putovala u visoravni Nove Gvineje i razgovarala sam sa čovekom koji ima tri supruge.
Upitala sam ga: “Koliko žena bi voleo da imaš?” I usledila je duga pauza, i pomislila sam u sebi: “Hoće li da kaže pet? Da li će reći 10? Da li će reći 25?” A on se nageo prema meni i prošaputao: “Nijednu.”
Osamdeset šest procenata ljudskih društava dozvoljava muškarcu da ima više supruga – poligamiju. Ali u značajnoj većini ovih kultura, svega pet do deset procenata muškaraca, zapravo, ima nekoliko supruga.
Zapravo, supruge mogu međusobno da se svađaju, ponekad čak mogu i da potruju jedna drugoj decu. I morate da imate mnogo krava, mnogo koza, mnogo novca, mnogo zemlje kako biste sagradili harem.
Devedeset sedam procenata sisara se ne sparuje kako bi podizali svoje mlade, a ljudska bića to rade. Ne sugerišem da nismo/jesmo nužno seksualno verni našim partnerima. Posmatrala sam preljubu u 42 kulture, zapravo, razumem delom genetiku iza nje, kao i neke od njenih moždanih tokova. Veoma je uobičajena širom sveta, ali stvoreni smo da volimo.
Reći ću da skoro uopšte ne menja. Izučavam mozak. Moje kolega i ja smo stavili preko 100 ljudi na skener mozga – ljude koji su se upravo srećno zaljubili, ljude čiju su ljubav upravo odbili i ljude koji su već dugo zaljubljeni. I moguće je ostati “zaljubljen” na duže.

I davno sam utvrdila da su kod nas evoluirala tri vidno različita moždana sistema za parenje i razmnožavanje – nagon za seksom, osećanja snažne romantične ljubavi i osećanja duboke kosmičke vezanosti za dugogodišnjeg partnera. A ova tri moždana sistema zajedno – uz mnoge druge delove mozga – upravljaju našim seksualnim, romantičnim i porodičnim životima.
Međutim, nalaze se daleko ispod korteksa, daleko ispod limbičkog sistema gde osećamo naše emocije, gde nastaju naše emocije. Oni leže u najprimitivnijim delovima mozga povezanim s energijom, usredsređenošću, žudnjom, motivacijom, željom i nagonom. U ovom slučaju, to je nagon da se dođe do najveće životne nagrade – partnera za parenje. Evoluirali su pre više od 4,4 miliona god. Kod naših prvih predaka, i neće se promeniti ako prstom povučete nalevo ili nadesno na Tinderu.
Nesumnjivo je da tehnologija menja način na koji se udvaramo, imejlovi, poruke, emotikoni za izražavanje emocija, seksualne poruke, “sviđanje” fotografija, selfiji.
Međutim, znate – da li ovo, zapravo, drastično menja ljubav? Šta je sa kasnim 1940-im, kad je automobil postao veoma popularan i kad smo iznenada dobili pokretne spavaće sobe?
Šta je sa dolaskom kontraceptivne pilule? Oslobođene velike opasnosti trudnoće i društvene propasti, žene su konačno mogle da ispolje svoju primitivnu i iskonsku seksualnost.
Ja sam glavna naučna savetnica na Match.com-u, to sam već skoro 11 godina. Stalno im govorim, i oni se slažu sa mnom, da to nisu sajtovi za zabavljanje, to su sajtovi za upoznavanje. Kad sedite u baru, u kafiću, na klupi u parku, vaš drevni mozak namah kreće u akciju, kao kad se uspavana mačka probudi i smešite se i smejete se i slušate i šepurite se na isti način kao i naši preci pre 100.000 godina.
Možemo vam ponuditi više ljudi – svi sajtovi za zabavljanje mogu – ali jedini istinski algoritam je vaš vlastiti ljudski mozak. Tehnologija to neće promeniti.
Izučavam biologiju ličnosti i stigla sam do uverenja da su kod nas evoluirala četiri veoma široka načina razmišljanja i ponašanja, u vezi sa sistemima dopamina, serotonina, testosterona i estrogena. Pa sam napravila upitnik direktno na osnovu nauke o mozgu kako bih izmerila stepen do kog ispoljavate osobine – skupine osobina – povezane sa svakim od ova četiri moždana sistema. Potom sam postavila taj upitnik na više sajtova za zabavljanje u 40 država. Za sad je više od 14 miliona ljudi ispunilo upitnik, i mogla sam da imam uvid u to koga prirodno privlači ko.
I ispostavilo se da su oni kod kojih je izražen dopaminski sistem više znatiželjni, kreativni, spontani, energični – pretpostavljam da ima poprilično sličnih ljudi u ovoj prostoriji – privlače ih ljudi slični njima.
Ljudi, kod kojih je izražen serotoninski sistem, su više tradicionalni, konvencionalni, oni poštuju pravila, poštuju autoritete, često su religiozni – religioznost je u serotoninskom sistemu – a tradicionalne ljude privlače tradicionalni ljudi.
U tom slučaju se sličnosti privlače. U druga dva slučaja se suprotnosti privlače.
Ljudi kod kojih je izražen testosteronski sistem su često analitični, logični, direktni, odlučni i privlače ih suprotnosti, privlače ih oni sa izraženim estrogenom, oni koji imaju veoma dobre verbalne veštine i vešti su s ljudima, koji su izuzetno intuitivni i koji su veoma brižni i emotivno izražajni.
Moderna tehnologija neće promeniti koga biramo da volimo.Ali tehnologija proizvodi jedan savremeni trend koji smatram naročito važnim. Povezan je sa konceptom paradoksa izbora.
Milionima godina smo živeli u malim grupama za lov i sakupljanje. Niste imali mogućnost da birate između 1.000 ljudi na sajtu za zabavljanje. Zapravo, ovo sam nedavno istraživala, i zapravo smatram da postoji nekakva tačka zasićenosti u mozgu. Ne znam o čemu se radi, ali očito, iz uvida u mnoštvo podataka, možemo da prigrlimo između pet i devet alternativa i nakon toga zapadate u ono što akademici nazivaju “kognitivnim preopterećenjem”, i uopšte ne odabirate bilo koga.
Pa sam shvatila da zbog ovog kognitivnog preopterećenja ulazimo u novi oblik udvaranja koji nazivam “spora ljubav”.
Do ovog sam stigla radeći sa Match.com-om. Svake godine u proteklih šest godina smo radili istraživanje pod nazivom “Samci u Americi”. Ne anketiramo populaciju sa Matcha, anketiramo američku populaciju. Koristimo više od 5.000 ljudi, reprezentativan uzorak Amerikanaca zasnovan na popisu SAD-a.
Trenutno imamo podatke za preko 30.000 ljudi i svake godine gledam iste obrasce. Svake godine kad postavim pitanje, preko 50 procenata ljudi koji su imali šemu za jednu noć – ne nužno u poslednjih godinu dana, već u njihovom životu – 50% je imalo prijatelje sa kojima imaju seks tokom svog života, a preko 50 procenata je živelo dugo godina s nekim pre venčanja. Amerikanci ovo smatraju nesmotrenošću. Dugo sam sumnjala u to; obrasci su tako dosledni. Mora da postoji nekakvo darvinovsko objašnjenje – ne može toliko ljudi da bude ludo.
I onda sam nabasala na statistiku koja mi je bila bliska. Radilo se o zanimljivom akademskom članku iz kog sam saznala da 67 procenata samaca u Americi danas, koji dugo žive s nekim, još uvek se nisu venčali jer se užasavaju razvoda.

Užasavaju se društvenih, pravnih, emotivnih, ekonomskih posledica razvoda. Pa sam shvatila da ne verujem da se radi o nesmotrenosti. Mislim da se radi o oprezu.
Saznate mnogo ispod jorgana, ne samo o tome kako neko vodi ljubav, već i da li su srdačni, znaju li da slušaju, i u mojim godinama, imaju li smisla za humor.
A u dobu u kom imamo isuviše velik izbor, imamo neznatan strah od trudnoće i bolesti i ne stidimo se zbog seksa pre braka, mislim da ljudi ne srljaju u ljubav. A zapravo se događa sledeće, ono što viđamo je istinska ekspanzija faze pred vezivanje, pre nego što stanete na ludi kamen.
No ljudski mozak, ljudski mozak uvek trijumfuje, i zaista u SAD-u danas 86 procenata Amerikanaca će se venčati do 49 godine, pa čak i u kulturama širom sveta gde se tako često ne venčavaju, kad-tad se skrase sa dugoročnim partnerom.
Pa sam počela da uviđam – tokom ove duge ekstenzije faze pred vezivanje, ako možete da se otarasite loših veza pre nego što se venčate, možda ćemo da otkrijemo više srećnih brakova. Pa sam uradila istraživanje na 1.100 venčanih ljudi u Americi – ne sa Match.com-a, naravno – i postavila sam im mnogo pitanja. No jedno od pitanja je glasilo: “Da li biste se ponovo venčali sa osobom s kojom ste trenutno?” I 81 procenat je odgovorilo: “Da”.
Zapravo, najveća promena u savremenoj ljubavi i porodičnom životu nije tehnologija. Nije čak ni spora ljubav. Već žene koje popunjavaju tržište rada u kulturama širom sveta.
Milionima godina, naši preci su živeli u malenim grupama za lov i sakupljanje. Žene su kretale na rad kako bi brale voće i povrće. Vraćale su se kući sa 60 do 80 posto večernjeg obroka. Uobičajene su bile porodice sa dvoje zaposlenih. I žene su smatrane podjednako ekonomski, društveno i seksualno moćnima, kao i muškarci.
Onda se okruženje promenilo, pre nekih 10.000 godina, počeli smo da se skrašavamo na imanjima, te su i muškarci i žene postali primorani, zaista, da se venčaju s pravom osobom, iz odgovarajućeg okruženja, odgovarajuće religije i odgovarajućeg porekla, kao i društvenih i političkih veza. Muški poslovi su postali važniji, morali su da pomeraju stene, obaraju drveće, oru zemlju. Nosili su proizvode na lokalne pijace i vraćali se kući s nečim nalik novcu.
S ovim vidimo uspon gomile uverenja, ubeđenje u bračnu nevinost, ugovorene brakove – strogo ugovorene brakove – uverenje da je muškarac glava domaćinstva, da je ženi mesto u kući, i najvažnije, poštuj svog muža i dok nas smrt ne rastavi. Ovoga više nema. Ovo nestaje, a na mnogim mestima je nestalo.
Oslobađamo se 10.000 godina poljoprivredne tradicije i približavamo se egalitarnom odnosu među rodovima – nešto što doživljavam kao veoma saglasno sa drevnim ljudskim duhom. Nisam optimistično dete, ima tu štošta za žaljenje. Izučavala sam razvod u 80 kultura, izučavala sam, kao što rekoh, prevaru u mnogim – ima tu čitava hrpa problema. Kako je pesnik Vilijam Batler Jejts jednom rekao: “Ljubav je nepoštena stvar.” Dodala bih: “Niko se živ neće izvući.”
Svi imamo probleme. Ali zapravo mislim da je pesnik Rendal Džerel to najbolje sročio. Rekao je: “Mračni, nespokojni svet porodičnog života – gde najveći omanuti mogu, a najkrotkiji uspevaju.”
Međutim, ostaviću vas s ovim – ljubav i privrženost će da opstanu, tehnologija to ne može da promeni. I završiću rečima, bilo kakvo razumevanje ljudskih odnosa, mora da uzme u obzir jednu od najmoćnijih odrednica ljudskog ponašanja: neutoljivi, prilagodljivi i iskonski nagon ljudi da vole.