Na Venecijanskom filmskom festivalu prošle godine premijerno je prikazan veoma dobar film. Zove se Jadna stvorenja (Poor Creatures)! i priča o ženi gladnoj znanja i uživanja. Ako ga do sada niste pogledali, preporučujemo! Stvorenje bez unapred stvorenih ideja jer, vraćena u život zahvaljujući transplantaciji mozga fetusa, odrasta sa slobodom misli deteta.

Nećemo se upuštati u radnju (malo iznenađujuće u početku, ali ne plašite se) jer kada dođe u bioskope, apsolutno zaslužuje da ga pogledate. Ema Stoun, koja igra glavnu protagonistkinju, je izvanredna, a Mark Rufalo i Vilem Defo su takođe odlični. Režija Yorgosa Lanthimosa, isto kao i filma Miljenica, je odlična.

Ali ovde, više od filma, želimo da pričamo o orgazmu, jer u tri četvrtine projekcije protagonistkinja Bela Bakster otkriva seks: prvo radi čiste potrage za zadovoljstvom, zatim za potrebom i za fizičkim zadovoljstvom i za novcem, prodajom sebe u javnoj kući u Parizu. Bez sumnje, njeno putovanje je putovanje slobode, utisak je Silvije Grili, urednice italijanske Gracije.

Sa mozgom koji je prazan list papira, Bela uživa bez predrasuda, ali i nasilje od muškaraca koji žele da je zaposednu. Ona voli seks jer je to stranica za pisanje, nije imala restriktivno vaspitanje kao većina nas, verske tabue, duhove roditelja koji su joj govorili „ovo da, ovo ne“, negativna iskustva i zadovoljstvo ako uzme to.

Međutim, pošto je film režirao muškarac, a i napisao ga je muškarac, prema muškoj knjizi, Bela je ponovo, iako sa feminističkom namerom, femme fatale iz neograničenog muškog erotskog sna, telo viđeno njihovim očima. Ona je još jednom proizvod pogleda koji dominira holivudskom filmskom industrijom. Onaj koji nam je upropastila svojom identičnom gimnastičkom litanijom u kojoj žene dožive trenutno orgazam ili uzdahom ili zavijanjem kao da dozivaju nekoga u drugoj galaksiji. Ali sjajna stvar je što u ovom filmu Bella uživa. A SAD?

Godine #metoo pokreta sastavile su dugačku listu onoga što ne želimo: ne želimo da nam stavljaju ruke u donji veš, pipaju našu zadnjicu, imaju seks bez našeg pristanka, itd. Ali šta hoćemo?

Oslobođenje žena je malo ako ne podrazumeva i slobodu da uživaju u sopstvenom zadovoljstvu. Ipak, ako žena eksplicitno i autonomno tvrdi svoju seksualnost, nismo daleko od Beline ere: kraja 19. veka. Nemoguće je odvojiti se od kulture koja nam sudi ako kršimo zapovesti, a izuzimamo ljude. Zbog toga nam je i dalje tako teško da pristupimo našim intimnim životima i prepoznamo svoje zadovoljstvo.

Image by Freepik

Koje su naše fantazije? Nije li pojam onoga što želimo uvek bio povezan sa onim što nam se pokazalo da želimo? Kako našu erotiku ne diktiraju fantazije naših ljubavnika? Znamo muške želje i usvojili smo ih, ali šta je sa našim? Ne gledamo li možda njihova tela njihovim pogledom? Zar se i mi ne posmatramo njihovim pogledom dok se seksamo? Mi smo njihov erotski san, ali šta je naš? Koliko nas zna šta hoće? Koliko nas se ovo pita? Imamo ogroman talenat za lažiranje orgazama kako ne bismo narušili samopoštovanje muškaraca. Ali istina o nama?

Imamo dugu prošlost. Duga istorija ropstva, traume i sramote koje treba prevazići. Ne pitamo, jer su nas učili da nešto nije u redu sa seksom kako želimo i kada želimo. Borimo se sa krivicom i duhovima predaka. Ugoditi muškarcima i istovremeno poštovati društvena pravila bilo je naše ispiranje mozga. Svi bismo mogli da koristimo Bellin novorođeni um. Svi bismo morali da otkrijemo svoje želje. Zaista bismo voleli da bar naše ćerke to mogu da urade.