Jedan od stereotipa koji prati muški pol jeste da je grub, neotesan, jak i nadrndan, a žene bije glas da su slabe, ranjive i plačljive, a kao takve onda i histerične.

Prateći društveni kontekst i porodične okolnosti u kojima se žene i muškarci razvijaju, odnose koji postoje i iz kojih uče o svom polu, onda to i nije mnogo čudno.

Filip Stojković, psihološki savetnik, psihoterapeut pod supervizijom

Kada su osećanja u pitanju, pogotovo iskazivanje istih, tradicionalno gledano, postoje osećanja koja su društveno poželjna i ona koja to nisu. Takođe, ona su i nekako polno razdeljena, pa su osećanja koja ,,pokazuju slabost“ muškarcima zabranjena.

Pročitajte i ovo: Šta nije OK sa onima kojima niko nije OK?!

Jer, gde muškarac sme biti slab?! Pod slabostima, svakako, u prvom redu podrazumeva se pokazivanje tuge, žaljenja za nečim, suze. ,,Ajde ustaj, šta se tu pekmeziš, nisu ti creva ispala ako si pao“, ,,Ajde, ajde, šta plačeš, to samo devojčice rade“, ,,Uuu što si ružan tako dok cmizdriš“, samo su neki od potencijalnih primera koji ilustruju situacije u kojima se dečacima osporava pravo na plač i na tugu.

Pročitajte i ovo: Kako preživeti suze

To podjednako rade i očevi i majke, i dede i babe, strine i stričevi, nezavisno od pola, stereotipno mišljenje je da muškarci ne smeju da budu tužni. Muškarci treba da budu muškarčine, a takvi ne znaju za ,,slabost“ koju tuga predstavlja.

Ono što muškarce čini muškarčinama, a spada u domen osećanja, jeste ljutnja. To osećanje je dopušteno, stimulisano i podržavano. Ljutnja je deo muškog sveta, njome se izražava moć, a moć je muška karakteristika, nikako ženska.

Pročitajte i ovo: Zašto biramo pogrešne partnere?

S druge strane, ženama je moguće ono što muškarcima nije, pa imaju to pravo da se, ipak, osećaju ljudski, ranjeno, razneženo, rastuženo. Pravo da tuguju, žale i plaču nije im uskraćeno. Baš naprotiv, to je osećanje koje se smatra sasvim svojstveno ženama, kao neotuđivi deo ženskog identiteta. Na ženske suze tate najčešće padaju, njihove princeze će na taj način uvek prizvati svog snažnog zaštitnika.

Pročitajte i ovo: Samo za singl majke

Ali, ne može se sve dobiti. Pravo na ljutnju je nepostojeće. Osim, naravno, ako se radi o nekoj ,,brkatoj“ ženi. Žene su bića koja treba da budu nežna, krhka, da udovoljavaju. U sliku takve ,,mice“ nikako se ne uklapa lupanje šakom o sto, vikanje, mrštenje i jedno glasno ,,Dosta bre!“. ,,Zabrane“ na ljutnju devojčicama se mnogo češće daju neverbalno, nego verbalno. Zato kada mala devojčica ,,pokaže zube“ može za kaznu da bude ignorisana, može dobiti prezriv izraz lica za uzvrat i slično.

Foto Vicinius Amano

Zato će izaći u obliku onog osećanja koje je bilo dozvoljeno ili stimulisano. Pa će muškarci kada su tužni, kada osete gubitak, kada se osete usamljeno, ostavljeno najčešće besneti, vikati, udarati ili šutirati nešto. Dok će žene plakati i patiti onda kada osete da im je integritet ugrožen, kada im je poštovanje uskraćeno, granica probijena ili potreba neispunjena. Umesto ljutnje, one će plakati.

Pročitajte i ovo: Kraj strasti početak je ljubavi

Zatvaranje bilo koje emocije, onemogućavanje njihovog ispoljavanja, ima svoju cenu. Osećanja su autentični način izražavanja potreba, želja, intimnih dubina bića. Kako i muškarci, i žene jednako imaju potrebe, želje i dubine svog bića, tako je osećanje svih emocija svojstveno i ženama i muškarcima.

Pročitajte i ovo: Možemo li da volimo dve osobe u isto vreme?

Ako zatvorimo tugu, nužno ćemo zatvoriti i sreću, jer kako biti srećan ako se ne možemo razvezati od gubitka? Ako zatvorimo ljutnju, isto ćemo zatvoriti osećanje sreće, jer kako osetiti sreću kada se ljutnjom ne zauzimamo za svoje potrebe, stavove, želje?

Foto Talgat Baizrahmanov

Odustajanje od svojih sopstvenih autentičnih osećanja, zbog straha da će time ženstvenost ili muškost biti ugrožena, zapravo je vrlo mučno, naporno i obeshrabrujuće. Jer, ako su emocije naše prirodne sile kojima se suočavamo sa životom, koliko je potrebno snage i kontrole da bi se one sputale i ugušile.

Pročitajte i ovo: Kako da uspešno promenite posao – korak po korak

Iz zakona o očuvanju energije znamo da se energija ne može uništiti, niti iz ničega stvoriti, već da može samo prelaziti iz jednog oblika u drugi. Ako ne damo autentični oblik energiji našim osećanjima, kom ona sama teže, naći će način i put da se izvitopere i okrenu protiv nas samih.