Verovatno ste se i sami ponekad zapitali kako neko postaje iscelitelj, kako ume da oseća energiju i da njome pomaže drugima, kako se stiču te čudesne i neverovatne veštine i znanja koja se ne uče u klasičnim školama i na univerzitetima.

Neko se takav rodi, ali često takvi ljudi imaju neke obične živote, bave se nekim „normalnim“ poslovima i onda im se sve to u nekom trenutku kao gumicom izbriše, ili im se život sruši kao kula od karata, kaže Elena Antonovska Edizer, u razgovoru sa Marinom Jablanov za Dnevnik.

Elena Antonovska Edizer Foto Darko Antonovski

Svi kažu s razlogom, da bi na tom brisanom prostoru počeli da podižu neki drugačiji život posvećen drugima. Ni životna priča naše sagovornice se ne razlikuje mnogo od ovog obrasca – matematičarka i informatičarka, Elena Antonovska Edizer iz Skoplja (Makedonija), sada energijom isceljuje. Često dolazi u Novi Sad i drži predavanja, seminare i bavi se terapeutskim radom.

– Pre desetak godina bila sam u braku u kojem sam bila zlostavljana. Nisam mogla, ni znala kako da se oslobodim. Ostala sam bez novca, posla, bez ičega. Živela sam u strahu, imala napade panike i paranoje, nisam smela da izađem iz kuće. A to je bio samo nastavak jedne veoma bolne životne priče. No, kako ništa nije slučajno, u tim teškim momentima u mom životu pojavio se isceljitelj. Otišla sam na tretman i posle nekoliko tretmana mi je počelo da biva bolje. A onda sam bila pozvana na kurs Pranic Healing (isceljenja pranom, energijom) koji je držala Klaudija Dikman iz Beča, koja je tada prvi put bila u Makedoniji. Potom sam joj postala učenica. Tako da sam za godinu dana i sama počela da isceljujem energijom druge i osnovala svoj centar u Skoplju. Nekako su mi se sva vrata otvorila na tom polju – a kada si na pravom mestu, onda se uvek tako i dešava.

Ali to nije jedina veština koju imate, vi ste stekli razne veštine?

– Da ubrzo sam počela da učim reiki, japansku metodu kojom se pomoću energije koja teče kroz organizam eliminiše stres, relaksira, ali i leči, pa sam postala reiki master. Meni je učenje uvek išlo od ruke, pa sam osim pomenutih energetskih metoda savladala regresoterapiju, NLP (neurolingvističko programiranje), koučing (metoda koja omogućava mnogo brže postizanje željenih ciljeva i rezultata), praktičar za EFT (metoda emocionalnog oslobađanja), teta hiling (tehnika isceljivanja u kojoj se koriste moždani talasi niske frekvencije), svašta nešto. No, ono što je možda više važno je životno iskustvo, jer moram da znam kroz šta moj klijent prolazi da bih mogla da mu pomognem.

Gde je tu spona s znanjem kao što je informatika?

– Ima mnogo zajedničkog, sve je isto, samo je način predstavljanja različit! Da bi se razumele prirodne nauke, mora da se poseduje sposobnost apstraktnog mišljenja, a u ovim veštinama je važno da razumeš koncepte koji nisu vidljivi baš svim ljudima. U mom životu nekako je stalno bila potencirana pomoć drugima. Nikada se nisam borila za sebe, ali zato za druge – uvek. Često sam bila i rame za plakanje, prijatelji su mi dolazili ne samo da se izjadaju, nego i zato što sam imala pravu reč za njih. Iz ove perspektive mogu da kažem da sam uvek imala neku širu sliku, imala sam uvid šta se dešava, pa sam i mogla da im dam pravi savet, ukažem na rešenje ili, da ih makar podržim i ohrabrim da budu ono što jesu.

Osim želje da pomažete drugima koju ste nosili u sebi, koliko vas je edukacija usmerila?

– Sva edukacija nam pomaže da energiju usmerimo u dobrom pravcu. Da ona posluži na najbolji mogući način, da dopremo do nekog tananog dela čoveka koji će to prepoznati i prihvatiti da krene u promenu. Nije lako napustiti tu zonu komfora, ma kakva ona bila, ali samo tako su moguće promene. Najteže u mom poslu je dopreti do ljudi, a kada jednom doprem do njih, onda je sve stvarno lako, onda i oni sami mogu da se menjaju. Značajno je da osete da su vam važni, da imaju poverenja i da znaju da je i meni važno to što radim. Važno je da budemo iskreni prema njima, a iskrenost obuhvata i ljubav, jer to što im govorite mora biti iz pozicije ljubavi. Jer ta emocija donosi pravo razumevanje, uvek odvede na pravi put. Ljubav uvek menja ljude na bolje! U to iskreno verujem.

Ipak, kako da ljudi ne budu prepušteni šarlatanima, kako odabrati pravog terapeuta?

– Nema dobrih i loših metoda, niti dobrih i loših terapeuta – ima samo onih s kojima smo na istoj talasnoj dužini i onih s kojim nismo. Ono što je bitno za koju ćemo se osobu odlučiti je kakva je ta osoba kao čovek. Koje mu je dobrobiti njegovo iskustvo i znanje donelo i da li je on postao bolji čovek ili nije! Ego i racio mogu da vas prevare, no srce ne može. Ono što treba uvek očekivati od ljudi koji se bave drugim ljudima su poniznost, skromnost i saosećajnost. Nisam protiv sertifikata, potrebni su, ali titule i zvanja ništa ne znače ako iza toga ne stoji čovek. Baviti se nečijim zdravljem i nečijim životom je jako velika odgovornost!

Ljudi više vole de prepuste odgovornost drugima. Na koji način vi sebe tu postavljate?

– Na ovim prostorima mi imamo sindrom vođe, volimo da budemo vođeni, jer je tako lakše, prepustimo odgovornost za svoj život drugome. No, to ne traje dugo, jer svako mora da prihvati odgovornost za sopstveni život! Tako da sebe ne vidim kao gurua, već kao nekog ko ljude usmerava ka njihovom putu. Istina je, na putu je lakše kada imaš vodiča i odgovornost nosi uvek onaj koji zna. Ipak, na tom putu smo zajedno i zato je važno da ne igramo uloge, da spustimo maske i da ih se oslobodimo.

A šta bi bio krajnji cilj?

– Krajnji cilj je sloboda da budemo ono što jesmo, da se ponašamo u saglasnosti sa samim sobom i da prihvatimo i sebe i druge, ali i da to naučimo i druge. Možda je to suština svih učenja – dozvoliti sebi da budeš slobodan, ali s tim ide i velika odgovornost. Sloboda je biti čovek u svakom smislu te reči, biti ono što jesi, ali i raditi za dobrobit svih. Da shvatim da mogu da učinim sve što poželim, da osećam odgovornost i da u tom jedinstvu kao duša vidim jednu širu perspektivu, viši cilj. Naš put je uvek da ostavimo nešto iza sebe što će biti na dobrobit drugima. Naš viši cilj je ljubav, mi moramo da naučimo da budemo u ljubavi i miru sa sobom, da pokažemo da je ljubav ono što menja ljude.

Nije to baš lako, na ovim prostorima ljudi su veoma propatili.

– Svi mi osećamo kroz kolektivno nesvesno patnju i sve sukobe i ratove. Osećamo tu težinu, pa i dan-danas na mnogim delovima planete se ratuje i gladuje i svi mi osećamo tu patnju. Moramo da imamo na umu da ako jedan čovek pati, patimo svi mi, jer nismo ostrva, svi smo mi odgovorni na neki način. Kroz sopstveno isceljenje mi pomažemo svim ljudima da se iscele. Iluzija je da smo mi izolovani, mi smo svi tu zajedno, jer sve je energija. Potrebno je da spoznamo svoju energetsku prirodu da bismo bili u ravnoteži, a onda spoznamo onaj aspekt da smo mi duhovna bića i da je sve povezano i da ne postoji izolacija.

Mnogi ljudi koji posećuju radionice za lični razvoj to rade iz duboke potrebe, mada ima tu i pomodarstva. Šta mislite o tome koliko nam je zaista potrebna pomoć?

– Svima nam je potrebna. Nije čovek u svakom momentu sposoban da pomogne sam sebi, potreban nam je bar lekoviti razgovor sa nekim, savet, energetska podrška. Caka je u tome da budemo svesni da nam je potrebno, da sami potražimo pomoć, jer drugačije nam ne može biti ni data. S druge strane sve ove tehnike za podsticanje i unapređenje ličnog razvoja, sva ova znanja, ako ih ne primenjujemo ne vrede ništa. Trenutno u ovom svetu su potrebni ovakvi ljudi, koji primenjuju ovakva znanja, da bismo mogli svi da napredujemo. One pomažu da dođemo u balans i da svoju strast, svoju energiju usmerimo u pravcu višeg dobra.