Zašto nam toliko znači deo tela koji ne vidimo?

U uvodu svoje knjige „Zadnjica: Pozadina priče“, novinarka Heder Ratki se priseća trenutka kada su joj kao desetogodišnjakinji, njoj i drugarici, dobacila dva tinejdžera dok su vozile bicikl. „’Lepe guze!’, čule smo ih kako govore“, piše Ratki. „Činjenica da su ničim izazvani rekli nešto o našim zadnjicama delovala je neprijatno i bizarno… Bila sam svesna da postoje delovi tela koji se smatraju lepim i seksi i koji su privlačni, ali mi nije palo napamet da je zadnjica jedan od njih.“

Ova epizoda iz ranog detinjstva je bila samo jedna u seriji koja je navela Heder Ratki da shvati koliko važnu ulogu igraju stražnjice, ne samo u naše odnosu prema sopstvenom telu, već i u kulturnim, društvenim i rodno specifičnim iskustvima koja definišu ženu.

„Zadnjice, koliko god često izgledale glupo, izuzetno su složeni simboli, prepun značenja i nijansi, prepuni humora i seksa, stida i istorije“, piše ona. „Oblik i veličina ženske zadnjice dugo su bili posmatrani kao pokazatelj same njene prirode – njenog morala, njene ženstvenosti, pa čak i njene ljudskosti.

Iz ovih zapažanja proizilazi knjiga Zadnjica – temeljno istražena kulturna istorija ženske zadnjice.

Image by marymarkevich on Freepik
Image by marymarkevich on Freepik

Preplićući memoare, nauku, istoriju i kulturnu kritiku, knjiga se bavi fiziološkim poreklom donjeg dela naših leđa i vodi čitaoce od utegnutog struka viktorijanske ere sve do Kim Kardašijan koja polarizuje internet i popularizacije brazilskog podizanja zadnjice.

Između toga, Ratki istražuje ulogu eugenike, mode, fitnesa i pop kulture u definisanju rasnih i mizoginih standarda koji okružuju zadnjicu.

„Znam samo kako je biti bela žena sa velikom zadnjicom, što očigledno ima svoja ograničenja“, istakla je Ratki u intervjuu za Si-En-En.

„Od uspona transatlantske trgovine robljem, uvek je postojala neka vrsta rasnog potcenjivanja u bilo kom razgovoru oko zadnjice, kao i rodno zasnovani pristupi pitanjima poput ‘Šta je žensko telo? Šta je lepo telo? I koliko ženstveno može biti lepo telo?’.“

Ilustracija Sare Bartman iz francuske štampe 1815. godine

Ilustracija Sare Bartman iz francuske štampe 1815. godine
„Odgovori na ta pitanja oscilirali su kroz vreme, ali naša duboka preokupacija ovim specifičnim delom tela otkriva kako se zadnjica dugo koristila kao sredstvo za prenošenje kontrole i postavljanje rasnih hijerarhija“, naglašava autorka.

Predrasude o zadnjici i njene prednosti

Figura na koju se u svojoj knjizi autorka najčešće poziva je Sara Bartman – takozvana Venera Hotentota (Hotentot je bilo ime za afrički narod Hoji, koji se sada smatra uvredljivim izrazom). Bartman je bila domorodačka žena koja je bila primorana da izloži svoju „veliku zadnjicu“ pred belom publikom u Kejptaunu, Londonu i Parizu u 19. veku.

Priča o životu Bartmanove i o tome kako je njeno telo postalo „fantazija afričke hiperseksualnosti“ leži u osnovi većeg dela narativa knjige, jer prati poreklo stereotipa koje su stvorili evropski „naučnici rase“ tog doba, a kasnije i iskrivljenu sliku i predrasude prema ženama sa velikom zadnjicom kao seksepilnijima – posebno crnih žena.

Ratki je razgovarala sa Dženel Hobson, profesorkom ženskih rodnih studija na Državnom univerzitetu Njujorka u Albaniju, koja je opširno pisala o Bartmanovoj. Hobsonova povezuje fetišizaciju figure Sare Bartman sa širenjem kolonijalizma i nastavkom postojanja ropstva.

Image by fxquadro on Freepik
Image by fxquadro on Freepik

Kako su žene viktorijanskog doba naglašavale zadnjicu

„Priča o Bartmanovoj je prisutna i u današnje vreme na mnogo načina“, smatra Heder Ratki. Iako je umrla 1815. godine, „njeno telo je bilo izloženo u Parizu sve do 1980-ih, a zatim ponovo 90-ih. To zaista nije tako davno, i govori vam koliko smo je pretvorili u nešto groteskno – stereotip i simbol eksploatacije.“

Donji veš popularizovan krajem 19. veka dizajniran je tako da učini da zadnjica žene izgleda ogromno – kao eklatantan primer belog prisvajanja Bartmanine figure. „To je bio način da viktorijanske žene izgledaju kao Sara Bartman, dok su u isto vreme potvrđivale sopstvenu belinu i privilegije, jer se to jednostavno moglo skinuti“, ističe Ratki. „Ta praksa bi se ponavljala iznova i iznova kroz istoriju.“

Autorka istražuje kulturno prisvajanje – i monetizaciju – ovog stereotipa koje upražnjavaju poznate ličnosti poput Kim Kardašijan ili Majli Sajrus, čija je poznata rutina vrckanja na dodeli MTV video muzičkih nagrada 2013. i tokom koncerata na njenoj „Bangerz turneji“ (Bangerz Tour) iste godine (na kojoj je koristila veliku protetičku zadnjicu kao deo svoje koreografije) bila je, piše Ratki, rekvizit za „imitiranje crne žene“.

Pored toga što se bavi vizuelnom kulturom muzičkih spotova izvođača crne boje kože, plastičnom hirurgijom i modom „belfija“ (selfija zadnjice) u istom tonu, Ratki takođe ističe periode u savremenoj istoriji u kojima su se trendovi razvijalu u različitim, često potpuno suprotnim pravcima. Ona ističe uspon „žena bez guza“ 1910-ih – izgleda koji je najbolje predstavljen elegantnim izgledom flaperki (moderna mlada žena, posebno ona koja pokazuje nezavisno ponašanje) – i pojave brenda „heroinskog šika“ iz devedesetih koji je promivisala supermodel Kejt Mos. Takva estetika je „nešto što zapravo nikada nije nestalo“, napominje Ratki.
Image by master1305 on Freepik
Image by master1305 on Freepik.com

Monetizacija rodnih i rasnih stereotipa

„Nisam pokušavala da napišem enciklopediju o zadnjici, već da dam istorijski kontekst načinu na koji je ona percipirana i prikazana i kako su se ženska osećanja oko nje promenila uporedo s tim“, objašnjava autorka. „Bilo svesno ili ne, mi i društvo u celini oduvek smo obraćali pažnju na svoje zadnjice – skrivajući ih, naglašavajući ih, fetišizirajući ih. Što je pomalo smešno, kada mislite da je to zapravo deo tela koji ne možemo da vidimo osim pred ogledalom“.

„Guza više pripada posmatraču nego posmatranom“, dodaje autorka.

Povratak zadnjice

„Istorija tela – posebno ženskih tela – uvek će biti istorija kontrole i ugnjetavanja, ali smatrala sam da je važno pokazati i drugu mogućnost: oslobođenje.“

„Zadnjica ima moć da se osećamo tako jadno ili besno, posebno kada isprobavamo farmerke koje nam jednostavno ne stoje“, primećuje autorka. „Ali taj strah je rezultat vekova istorije, kulture i politike. Ne dolazi iz naših tela, već je stavljen na njih. Ako se malo izmaknemo, videćemo da su zadnjice samo deo tela. Mogle bi biti potpuno bezbačajne.“