(Odlomak iz romana)

Jose Ramon Espeso stigao je u zagrebački hotel „Intercontinental“ oko šest sati izjutra.

Čim je ušao u hotelsku sobu odmah je krenuo prema prozoru da razmakne zavjese. Siva jutarnja svjetlost upuzala je u sobu. Zatim se vratio putnoj torbi da raspremi stvari. Odijelo je pomno objesio na vješalicu. Metalni udarac vješalice o držač u ormaru razbio je jutarnju tišinu. Uredno složenu bijelu košulju i kravatu položio je na krevet, to je kanio obući za sjednicu. Petnaest primjeraka referata pod naslovom „Poezija i cenzura“ odložio je na pisaći stol. Zatim je krenuo u kupaonicu, ostavio ondje toaletnu torbicu, odmah izvadivši četkicu i zubnu pastu. Sa zahodske školjke skinuo je papirnatu traku i bacio je u kantu za smeće. Isto je učinio s celofanskim omotačima na čašama. U jednu je stavio zubnu četkicu i pastu. Jose Ramonu prijalo je to jutarnje osvajanje predmeta i prostora hotelske sobe.

Dubravka Ugrešić: Forsiranje romana reke, izdavač: Booka

Zatim se Jose Ramon uputio prema pisaćem stolu u sobi i provjerio stolnu lampu, upalivši je i ugasivši. Iz džepa je izvadio nekoliko razglednica Zagreba koje je kupio u trafici po izlasku iz kolodvora. Jednu je adresirao odmah. U vlaku je bio napisao kratku pjesmu pa je odlučio da je prepiše na razglednicu i pošalje majci Luisi Gonzales.

Kada je dovršio prepisivanje bilo je tek sedam. Jose Ramon je provjerio program: Lundi, 5 mai, 10 heurs, Inauguration solenelle des Coloques et exposé d’introduction. Otvaranje je započinjalo tek u deset. Jose Ramon se ogledao po sobi, zadržavši pogled na uredno složenoj košulji. Siva svjetlost uspuzala je pod ovratnik i odatle bacala škrtu, jedva primjetnu sjenu. Jose Ramon je odlučio da se spusti na doručak.

Za doručak je naručio dva meko kuhana jaja i čaj. Jose Ramon je jagodicom kažiprsta pogladio jaje i žličicom kvrcnuo vrh. Volio je taj zvuk i obred. Pažljivo je načinio okrugao otvor na ljusci i pomno vadio meku sadržinu. Konobar je donio i zdjelice s kolutićima maslaca pa je Jose Ramon dopustio sebi i tanku krišku kruha premazanu maslacem. Jose Ramon je kažiprstom prelazio po rubu bijele uškrobljene salvete, zatim po rubu šalice za čaj, otpio gutljaj čaja iz šalice, zatim jagodicom prsta prebrojavao zupce na besposlenoj vilici… Kad bi nekim slučajem svi ti predmeti – salveta, šalica, vilica – postali nevidljivi, promatraču bi se moglo učiniti da Jose Ramon ispisuje u zraku neke male magične linije. A Jose Ramon je ponavljao u sebi stihove svoje nove pjesme i hod nesvjesnog kažiprsta po rubu bijele uškrobljene salvete značio je, vjerojatno, vrijeme jednog stiha, hod po rubu šalice drugog…

Zbog svojih komunističkih ideja Jose Ramon Espeso bio je za vrijeme Franca nekoliko puta u zatvoru. I sada je sebe držao komunistom, iako to više ni njemu ni drugima oko njega nije bilo tako važno… Okružen zidovima Carabanchela često je znao zamišljati nizove opeka ispod žbuke, kako su složene, kakve su veličine, koliko ih ima. Na taj način trenirao je Dubravka Ugrešić 19 FORSIRANJE ROMANA-REKE unutrašnji mir i zauzdavao strah. Pišući pjesme Jose Ramon je baratao riječima kao s opekama. Mogao je osjetiti njihovu hrapavost ili glatkoću, poroznost ili čvrstinu, njihove bridove, baš kao da u ruci drži opeke i važe njihovu težinu. Slagao je riječi u pjesme kao da slaže opeke, i gradio čvrste zidiće riječi. Često je znao zamišljati jednu opeku, tu koja je ključ, pomoću koje se otvara cio zid, koja izgleda kao ostale, a lažna je, koja se traži dugo i mukotrpno, kuckanjem, dodirom, osluškivanjem zvuka. U svoje pjesme stao je Jose Ramon uzidavati takvu riječ-opeku koja je, kad bi se pronašla, mijenjala, pomicala, obrtala ili širila smisao pjesme, obasjavala je drugim svjetlom, onim iz pukotine, onim s druge strane. Ponekad je znalo biti više takvih riječi, cijeli stihovi, a ponekad se taj drugi smisao otkrivao naknadno sam, slagao se bez njegova udjela.

Isprva je to činio zbog cenzure – zabavljala ga je ta slatka igra skrivača za koju je, doduše, samo on znao – ali i kasnije, kada to više nije bilo potrebno. Jedino ga je ljutila činjenica da lijenim kritičarima nije bilo do toga da odgonetavaju pomno ugrađivane riječi-šifre. Čitali su pjesme baš onako kao što bi promatrali zid, ne sluteći da je jedna opeka u njemu lažna. Zbog toga bi Jose Ramon uz neke pjesme znao napisati i komentare i pohranjivati ih u stanu svoje majke Luise.

Kada je dovršio doručak bilo je tek sedam i trideset. Prošetao je gotovo praznim predvorjem, a onda, upitavši za Kristalnu dvoranu, od ljubaznog službenika na recepciji usput saznao da hotel ima saunu i bazen.

Iznenadna mogućnost da se okupa u bazenu prije početka sjednice neobično se svidjela Joseu Ramonu. A kada je od mlade žene, na ulazu u dvoranu s bazenom, saznao da može unajmiti kupaći kostim, frotirni ogrtač i kapu za kupanje, odlučio je da to učini odmah.

– Imate li možda i muziku? – upitao je mladu ženu na lošem engleskom, kao da se to podrazumijeva i kao da su neozvučeni bazeni prava rijetkost.

– Ovaj… imamo… – rekla je žena i sama se začudila svome odgovoru. Bazen je bio prazan, muziku uključuju tek kada ima mnogo kupača, a to je rijetko. Možda je mladu ženu zbunila neobična pojava Josea Ramona. Stari gospodin imao je na glavi kapicu od prozirnog najlona, i kako je bio ćelav, ćela je pod prozirnim najlonom sjajila mutnim sjajem i nalikovala na neku fantastičnu kupolu. Sve je na tom starom gospodinu opisivalo dobroćudni krug: nos, obrazi, prosijeda brada, naočale, trbuh… S tom kupaćom kapicom, debelim trbuhom i tankim nogama podsjećao je ženu na crtež iz dječjih slikovnica ili na kakvog ne baš uspješnog čarobnjaka. Prije nego je išta drugo stigla reći, čovjek je toplo rekao…

– Gracias, señorita…

I odgegao prema bazenu. Žena se nasmiješila, slegla ramenima i stavila kasetu. Tu kasetu poklonio joj je lani jedan Amerikanac koji je običavao plivati rano ujutro, kao ovaj ovdje.

Jose Ramon je imao tri ljubavi u životu: majku, poeziju i opernu muziku, što je za jedan život posve dovoljno. I kada se dvorana ispunila zvucima Bizetove Carmen, osjetio je neobičnu sreću. Uranjao je u vodu kao u muziku, uranjao je u muziku kao u vodu. Plutajući na leđima mogao je vidjeti modro nebo koje je nadiralo kroz zastakljen krov, okrenuvši glavu u stranu, mogao je prebrojavati krošnje jablanova koji su rasli na suprotnoj strani ulice. Zajedno s Joseom Ramonom plivali su oblaci i zeleni jablanovi. Glas Marie Callas odlijetao je u krošnje, tresao ih kao svježi povjetarac – krošnje su se oblijevale srebrom i naglo tamnjele – a onda se, probijajući staklo, vraćao i kao sjajna zvijezda padao na dno. Jose Ramon je ronio za glasom.

Nešto kasnije mlada je žena zavirila u dvoranu da pogleda što radi neobični gost. Gost je nespretno zamahivao rukama, udarao nogama, puhao, nestajao u vodi, izranjao, frktao, plutao na leđima, prskao na sve strane, onda opet tiho iščezavao, tako da je na vodi plivala samo najlonska kapa. Nalikovao je na debelu, staru i neobično sretnu foku. Mlada žena uživala je u rijetkom prizoru nečije sreće.

A onda je čovjek, plutajući na leđima, pogledao na sat, okrenuo se i polako zaplivao prema stepenicama. Dok se nespretno uspinjao, mladoj ženi učinilo se da na njegovu licu vidi osmijeh. Izašao je iz bazena okrenut leđima i podigao ruke da skine najlonsku kapu.

U tom se trenutku naglo okrenuo, kao da je osjetio da ga žena promatra. Učinio je to nespretno, okliznuo se i cijelo njegovo tijelo poletjelo je unazad. Zalamatao je rukama pokušavajući održati ravnotežu, a onda pao, udarivši glavom o rub bazena. Žena je pritrčala, neodlučno raširila ruke, zatim otrčala natrag do telefona i drhtavim prstima okrenula broj hitne pomoći.

– … Hitno je…! – vikala je uzbuđeno u slušalicu. – Stišajte tu muziku, za miloga boga! – dreknuo je glas s druge strane.

Majka Josea Ramona, Luisa Gonzales, koja je voljela lijepe i snažne prizore, zacijelo bi ovim bila zadovoljna da ga je imala prilike vidjeti i da se, dakako, nije radilo o njezinu sinu.

Prilikom rutinske pretrage hotelske sobe, uz nazočnost mladog službenika španjolskog konzulata, sve Jose Ramonove stva-ri bile su uredno popisane i spakirane. Službenik španjolskog konzulata virnuo je na razglednicu s pisaćeg stola, pročitao je, jer ju je od svih prisutnih samo on mogao pročitati, i stavio u džep, što nije posve odgovaralo protokolu. Odlučio je da će tu razglednicu i svoje saučešće poslati gospođi Luisi Gonzales osobno. I on je, kao svi Španjolci na ovome svijetu, imao majku.

***

Knjigu po promo ceni možete da poručite OVDE.

Sito&Rešeto newsletter
Nedeljni pregled najinteresantnijih tekstova sa Vašeg omiljenog portala.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.