U petak, 22. aprila, od 11 do 14 sati, u Bitef teatru, održaće se audicija za pozorišnu radionicu dramaterapije.

Radionica, pod nazivom Pozorište i psiha – scena kao mesto za lični izazov i razvoj, organizuju i vode rediteljka Jelena Bogavac i glumica Lidija Andonov. Radionica će trajati do juna meseca, kada će imati svoju otvorenu prezentaciju u okviru festivalskog projekta Bitef zona. Pozorišnim uobličavanjem materijala nastalog na radionici pozabaviće se Jelena i Lidija.

people-691440_1280Za učesnike koji prođu audiciju, kotizacija za jednomesečnu radionicu je 1.000 dinara. Radionica će se održavati dva puta nedeljno do poslednje nedelje maja, kada će probe biti intenzivirane. Planirani broj učesnika radioce je 10 do 12.

Pozorišna i dramaterapija (dramatherapy) je vrsta umetničke terapije koja koristi metode i transformativnu moć́ pozorišta u svrhe psihoterapije, integracije, i razvoja.

”Korišćenje dramskog procesa i pozorišta u terapeutske svrhe počinje sa razvojem psihodrame. Ovakav pristup se vremenom proširuje i nastaje sedamdesetih godina dramaterapija, najpre u Engleskoj i Americi, zatim u Nemačkoj, Holandiji i mnogim drugim zemljama. Ima dugogodišnju primenu kroz privatne prakse, različite institucije, kao i edukativne, razvojne i psihoterapeutske radionice. U Srbiji je ovo njen začetak”, o radionici kaže rediteljka Jelena Bogavac.

Projekat Pozorište i Psiha, nastaje sa idejom da se dramaterapija primeni u samom pozorištu, i glumcima i rediteljima omogući jedan drugačiji pristup ulogama i dramskom tekstu, u ovom slučaju bajci.

Biografski materijali, bajke, mitovi, snovi i drugi narativi stvaraju okvir u kome učesnici na kreativan način dolaze u kontakt kako sa svojim problemima tako i sa svojim potencijalima.

Kroz rad na bajci, koja predstavlja jedan od centralnih vidova primene dramaterapeutskog procesa, otkrivaćemo svet arhetipa i simbola kao putokaze dolaska do sebe samih, i istovremeno sklapati mozaik predstave.

Glumci će raditi na svojim problemima, istraživati i osvetljivati svoje teme, dolaziti do intimnog i osetljivog dela ličnosti, i do jedne spontane autentične kreativnosti.  Upravo ovakav pristup ličnim temama je mogućnost neposrednog i kreativnog rada na njima.

Kroz slike i scene ovo živo ogledalo prikazuje ono što je često nevidljivo i nesvesno, što ne možemo da opišemo, a možemo da iskusimo na način koji doseže daleko izvan verbalnog. U igri učesnici su slobodni, i kroz zaštićenost ulogom mogu da isprobavaju, menjaju, mogu da budu ono što jesu. Ovakvo pomeranje granica stvara iskustvo koje se integriše i prenosi u svakodnevni život.