Učili su me kako da radim psihoterapiju.

Već tokom učenja sam shvatila da je to pipkava rabota.

Danijela Stojanović, klinički psiholog i psihoterapeut, PS Kontrapunkt

Kada sam počela da je radim, iznenadila sam se slojevitošću ljudske duše.

U radu pođeš od same površine. Tu je ono najvidljivije, ono čega je i klijent svestan.

Nakon toga polako napredujete ka dubljim slojevima. Na ovom putovanju nailazite na predele i pejzaže koje ni najživlja mašta ne može da zamisli.

U nekim mestima zastanete, pošto su zatamnjena. Ne vidi se dobro. Zato polako osvetljavate to mesto. Ne suviše naglo, jer nije bez razloga zatamnjeno. Mrak je potreban jer u njemu žive neizrecivi strahovi, neizdrživa sramota, tihi očaj.

To može biti previše, zbog toga je potrebna postepenost. A zbog toga je tu i terapeut, da klijent ne bude sam na tom mestu.

Sa mnogima sam bila na takvim mestima. Stajali bismo tamo, i osećali da su to posebni, svečani trenuci.

Zahvalna sam svojim klijentima što su imali dovoljno poverenja u mene da me povedu na ova putovanja.