Kada počnemo da razmatramo zbog čega nam je ljubavna veza (i to ne samo partnerska) potrebna, možemo doći do zaljučka da sasvim dobro možemo da funkcionišemo i bez nje.

Danijela Stojanović, klinički psiholog i psihoterapeut, PS Kontrapunkt
Danijela Stojanović, klinički psiholog i psihoterapeut, PS Kontrapunkt

Ostaje nam više vremena i energije, ne moramo da se usklađujemo sa nekim. Što smo samostalniji, uspešniji, to nam je manje potreban neko sa kim bismo lakše koračali kroz život.

Šta je onda sa ljubavlju, da li nam je potrebna?

Kasnije, kada odrastemo, ljubav više nije potreba, ali je i dalje želimo. Želimo je jer ona poboljšava kvalitet našeg života. Prihvatamo nekog onakvim kakav je i vezujemo se za njega, ne očekujuci ništa.

Mi nismo na ovom svetu da bismo ispunjavali njegova očekivanja. Srećni smo i radosni u svom životu, nemamo potrebe da nas neko drugi usreći. Ali nam je lepše kad sa nekim drugim, koga procenjujemo kao biće koje ima posebnu vrednost za nas, delimo tu radost i sreću. To je ljubav.

Nekada se desi da nismo zajedno sa osobom koja ima posebnu važnost za nas.

Iako smo možda okruženi mnoštvom ljudi osećamo se usamljeno. Usamljeni smo iako nismo sami.

Mogu nam nedostajati i prijatelji, roditelji, deca i sl. Sve osobe koje za nas imaju posebnu važnost i vrednost, a nisu sa nama. Fizička udaljenost nije jedina vrsta udaljenosti koja može uticati na pojavu osećanja usamljenosti. Nekada se možemo osetiti udaljeni i u emotivnom, intelektualnom, duhovnom smislu.

Ove vrste udaljenosti nam mogu pasti i teže, jer nekada teže možemo naći načine da ih prevaziđemo. Može nam teže pasti ako nam je važna osoba emotivno udaljena, nego da je u drugom delu sveta. Naravno, ukoliko smo svesni toga da nije svako udaljavanje osobe koju volimo i potencijalna opasnost da ćemo je izgubiti, možemo razviti toleranciju na osećanje usamljenosti.

Kada imamo poteškoća sa ovim, obično se radi o nekim davnim nedovršenim stvarima.

Kada u svom detinjem iskustvu imamo situacije u kojima smo bili povređeni odsustvom osoba koje su nam tada bile neophodne, može se desiti da u sadašnjosti svako udaljavanje voljene osobe doživimo kao veliku pretnju i patnju. Rešenje nije u tome da se osiguramo od ovakvog “povređivanja”.

Rešenje je u osvešćivanju toga da je patnja koju sada doživljavamo, zapravo, stara priča. Ma koliko nam se činilo da su problemi koje sada imamo sa partnerom realni, situaciono adekvatni, oni su zapravo odraz nerazrešenih emocionalnih problema iz detinjstva.

Važno je da ovo shvatimo, jer kada razumemo uzrok svog bola, taj bol prestaje da bude patnja. Iako će osnovni bol ostati sve dok ne integrišemo emocionalnu traumu iz detinjstva, neće biti dodatnog nepotrebnog bola koji nastaje ako nismo svesni ovoga.

Ne možemo stalno biti zajedno sa nekim koga volimo. A i da možemo, svako od nas ima potrebu da ponekad bude sam. Kod ljudi koji se vole to se može dešavati u različito vreme i onda se neko može osetiti usamljenim. Ipak, što je naš život ispunjeniji i radosniji sam po sebi, ovo nam ne samo lakše pada, već nas čini i prilagodljivim na neprekidne životne cikluse: da bismo stvarno bili sa nekim, moramo nekada biti i bez njega.