Probudim se jutros sa čvrstom odlukom da budem dobra prema sebi.

Ponovim sebi svoju omiljenu rečenicu: “Nikada nije kasno za srećno detinjstvo.”

Danijela Stojanović, klinički psiholog i psihoterapeut, PS Kontrapunkt
Danijela Stojanović, klinički psiholog i psihoterapeut, PS Kontrapunkt

Dan krene kako krene, svako ga živi već prema svom nahođenju. Malo radim, u pauzama se susrećem sa ljudima. Lep dan, što se vremena tiče.

Ali, šta se dešava – dešavaju se sitnice, kojima se, inače, ne bih ni opterećivala, problemi koji nisu vredni nekog nerviranja. Pojedu mi kroasane koje sam sebi ostavila za kasnije, da ih na miru pojedem. Suspenduju mi sajt, zbog nekih tehničkih problema. Objasne mi da i nije stvar do mene i da će se  to srediti.

Ne vredi meni objašnjavati kada sam u takvom stanju. U glavi već imam sliku kako se sve urušava, ide do đavola, kako posao, tako i moj lični život. Jadna sam i nesrećna, nemam nigde ništa, ne mogu ni hranom da se tešim, jer nemam pare ni za kroasane. To je slika koju imam pred očima.

I onda se vratim na rečenicu sa početka dana, o srećnom detinjstvu.

Pogledam kako bih samoj sebi mogla da budem dobar roditelj sada.

Onda shvatim – napravila sam celu dramu, jer mi je to, izgleda bilo potrebno.

Potrebno da se osećam upravo ovako – zbunjeno i uplašeno, jer ne znam šta se dešava.

Sada baš objašnjavam sebi da, ukoliko ne znam šta se dešava, ne mora da znači da se dešava nešto strašno.

Mislim da bi dobar roditelj uradio tako nešto, ako vidi da je dete uplašeno.