Depresivne osobe mogu da budu sklone suicidu, kao i osobe koje su pod uticajem jakih stresogenih činilaca, ali nikako ne treba ovo izjednačavati.
Ne postaju suicidalne sve depresivne osobe, niti sve one koje imaju značajne i teške životne događaje koji bitno remete njihovu ravnotežu. Ono što određuje depresiju je osećanje samomržnje i samoprezira depresivne osobe.

Ova osećanja su neprijatna i intenzivna. Kada su usmerena na vlastito biće, podrazumevaju podelu unutar ličnosti. Podelu na deo koji mrzi i prezire i na deo koji trpi tu mržnju i prezir.
Pročitajte i ovo: Hrana kao opsesija – poremećaji u ishrani su složena mentalna oboljenja
Sa delom koji mrzi i prezire depresivna osoba nije u kontaktu, nesvesna je ovih osećanja. Deo koji trpi mržnju i prezir reaguje tako što poveruje u priče o tome kako nije dostojna života, kako nema nikakvu vrednost, kako kao takva nema nikakvu korisnu svrhu u životu, da se to ne može nikako promeniti, pa je samim tim i njen život besmislen.
Pročitajte i ovo: Gde da nađem lek kad srce zaboli
Osećanje besmislenosti života neko može imati i ako se desi da učini nešto što dovodi do poništavanja neke njegove suštinske vrednosti, što je praćeno osećanjem krivice. Ovo može biti put ka suicidu, ali ne mora.
Pročitajte i ovo: Tranfer i kontratransfer
Stresne situacije, kao što je gubitak bliske osobe, raskid partnerskog odnosa, gubitak posla, fizička bolest, bitno remete našu unutrašnju ravnotežu.

Preterano tugovanje može dovesti do depresivnog sindroma i do suicida ako se gubitak bliske osobe povezuje sa gubitkom smisla života. Inače, na stresne situacije se može reagovati na tri načina koji proističu iz osnovne reakcije “bori se ili beži” na situacije koje su ugrožavajuće. Neko se bori, neko beži, a neko se jednostavno parališe, zaledi (fight, flight, freeze). Suicidalne osobe su sklone da na ovakve situacije reaguju bežanjem od problema.
Pročitajte i ovo: Toksični odnos i njegovi pokazatelji
Ipak, nisu sve depresivne osobe suicidalne, niti svako reaguje na teške stresne situacije suicidom.
Odgovor na to ko će u nekom teškom trenutku svog života postati suicidalan se nalazi u periodu ranog detinjstva.
Pročitajte i ovo: Da li je zavisnost odgovor na traumu? Najviše nas boli ono što nismo mogli da promenimo!
Još pre svoje osme godine deca izgrađuju predstavu o svojoj ličnoj vrednosti. Te predstave su često iskrivljene i iracionalne jer ih dete zasniva na onome što dopire do njega uglavnom od strane roditelja.

Kao deca učimo od svoje okoline, najpre od roditelja, tako što slušamo verbalne poruke i tako što posmatramo neverbalne kojima često verujemo mnogo više jer kada smo deca, ne razumemo uvek značenje svih reči. Ove poruke usvajamo i onda ih ponavljamo. Tako nastaje čitav svet fiksnih slika, nedovršenih, fiksnih geštalta.
Pročitajte i ovo: Antisocijalni poremećaj ličnosti
U geštalt psihoterapiji nedovršeni geštalti ili “nedovršeni poslovi” su naše nezadovoljene potrebe. Nismo ih zadovoljili jer smo iz nekog razloga blokirali svoju percepciju. Automatski ih ponavljamo, ne doživljavajući sebe i druge onakvima kakvi jesmo. Usvajali smo ih i ponavljali, automatski oponašajući ono što smo videli i kada nismo razumeli zašto.
Pročitajte i ovo: Perfekcionizam – glad za prihvaćenošću i ljubavlju
Na ove frustrirajuće priče iz našeg detinjstva, “nedovršene poslove”, trošimo značajnu energiju u nastojanju da ih dovršimo. Prema drugima se ponašamo i tumačimo njihovo ponašanje uglavnom potvrđujući i produbljujući zaključke i odluke malog deteta u nama. Iako smo odrasli ljudi, često smo emotivno zaglavljeni u suženoj perspektivi deteta koje smo nekada bili. Ne percipiramo da su okolnosti drugačije i da sada imamo mnogo šire polje izbora od onoga koje smo imali kada smo bili deca. Tako ne uviđamo da na životne okolnosti možemo reagovati drugačije.

Ako roditelji govore ili postupaju sa mržnjom, svesnom ili nesvesnom, prema detetu ono može zaključiti da ono suštinski nije dobro.
Pročitajte i ovo: Besparica i ljubav
Neke od poruka koje dete može čuti od roditelja mogu dovesti do toga da ono zaključi da suštinski, kao biće, nije dobro, i da kao takvo ne zaslužuje život, kao i da će, ako umre, dobiti roditeljsku ljubav (poruke, tipa: nemoj postojati, nemoj biti ti, nemoj biti dete, nemoj da odrasteš, nemoj biti uspešno, nemoj biti važno, ne osećaj bliskost, ne osećaj pripadnost, nemoj da ti bude dobro, nemoj misliti, nemoj osećati).
Pročitajte i ovo: Kako boli duša?
Onda donosi neke odluke koje određuju u znatnoj meri njegov dalji život. Osoba aktivira ove odluke o samoubistvu koje je internalizovala onda kada se nađe u određenim životnim okolnostima.

U knjizi “Working with suicidal individuals”(Tony White), autor govori o vrstama ovih ranih odluka:
– Ako se ne promeniš, ubiću se!
Ovu odluku neka osoba donosi kao način manipulacije drugima, pokušaj da se drugi promene. Ne dobija nešto važno što želi i na ovaj način pokušava da reši problem.
Pročitajte i ovo: Seen ili – tretman ćitanjem u toksičnim odnosima
– Ako stvari postanu preteške, ubiću se!
Ovo je verovatno najčešći tip odluke, a značajno je otkriti šta neko ko donosi ovu odluku podrazumeva pod time da su stvari postale preteške. Za nekoga je to gubitak novca, za nekoga raskid ljubavne veze, za nekoga gubitak reputacije i ugleda.
Pročitajte i ovo: Zašto žrtve nasilja ne napuštaju svog nasilnika
– Pokazaću ti, čak, iako me to ubije!
Ova osoba želi da “pokaže” nekome – to uključuje suicid iz buntovničke pozicije kada pojedinac vraća nekome za koga misli da ga je tretirao nepravedno, imajući, pritom, magijsko razmišljanje o smrti. Zamišlja da će moći da prisustvuje sopstvenoj sahrani i da vidi koliko oni koji su ga povredili pate i kako im je krivo što su to radili.
– Nateraću te da me ubiješ!
Pročitajte i ovo: Suptilni, ali bolni obrasci verbalnog zlostavljanja
U situacijama porodičnog nasilja, ili kada osoba koja ima ovu odluku preti policiji do tog stepena da pucaju na nju (“samoubistvo policijom”), kao i u nekim slučajevima dobrovoljnog odlaska na ratište.
– Ubiću se slučajno!
Pročitajte i ovo: Praktični saveti kako da pomognete prijateljici koja trpi nasilje
Osoba koja ima ovu odluku ulazi u preterane rizike, što može dovesti do njene smrti.
– Umreću zamalo (iznova i iznova) kako bih te naterao/la da me voliš!
Ova odluka je slična prvoj i ima cilj da osoba samoubilačkim gestovima natera nekog drugog da se promeni, odnosno, da ga voli.
– Ubiću se da bih te povredio/la!
Pročitajte i ovo: Savršen zločin
Ova odluka je slična trećoj i ima za cilj da povredi nekoga ko ga je po njegovom mišljenju nepravedno tretirao.
Kada se nađemo u određenim, za nas teškim životnim okolnostima, ove odluke dobijaju na značaju. Pošto nismo u kontaktu sa nekim delovima sebe, mi ćemo se tada vratiti u onu tačku gde smo i zastali kada smo doneli neku ranu životnu odluku o tome šta ćemo raditi u takvim prilikama.
Pročitajte i ovo: Kako otpustiti staro da bismo udahnuli novo
U psihoterapiji je potreban izuzetno pažljiv rad, jer nije jednostavna promena ovih odluka.
Ona je povezana i sa nekim neintegrisanim emocionalnim iskustvima za čiju integraciju je potrebno najpre stvoriti uslove. Podrška okoline, terapeuta, omogućava jačanje unutrašnje podrške suicidalne osobe, a time i odvijanje ovog procesa. Menjanje odluka se postiže na osnovu percepcije sadašnje životne situacije, kakva ona realno jeste, a ne na osnovu iskrivljenih predstava i pogrešnih zaključaka.