Emocionalne navike (stara osećanja, misli, ponašanja u novim situacijama) uzrokuju našu patnju.

Pošto se radi o neprijatnim osećanjima koja smo blokirali, ona provejavaju našim životom u raznim situacijama na koje nisu izvorna reakcija, već senka prošlosti.

Danijela Stojanović, klinički psiholog i psihoterapeut, PS Kontrapunkt

Kao i svako vezivanje zbog straha od gubitka, i ovo nas vodi u ne-slobodu. Da se radi o emocionalnoj navici, možemo prepoznati ako reagujemo preterano u nekim situacijama, ili ako prema drugima osećamo neadekvatnu ljutnju i bes. Razlog ovome je što u njima vidimo odraz otuđenih delova svoje ličnosti, sa kojima nismo u kontaktu. Ovo se dešava i u našim snovima.

Pročitajte i ovo: Šta da radite kad stvari krenu nizbrdo

Kako se osećamo sada, tako smo se osećali u detinjstvu (mislim na ona osećanja koja nas najviše uznemiruju, zbog kojih patimo).

Photo by Adam Flanagan on Unsplash

Mi ne znamo zašto se tako osećamo. Pokušavamo to da otkrijemo tako što preispitujemo svoje ponašanje, svoje životne okolnosti. Ali uzroci nisu tamo. Uzroci su u događajima koji su se desili nekada davno, odnosno, u bolnim emocionalnim iskustvima koja smo blokirali svojom percepcijom.

Pročitajte i ovo: Zaljubljujemo se u rane

Nismo ih procesuirali, obradili do kraja, zato što smo verovali da ne bismo mogli to da podnesemo. Naše dečje Ja (deo nas koji ne razlikuje realnost od fantazije) i dalje u to veruje. I dalje blokiramo ta emocionalna iskustva, tako da smo ih svesni samo kada nas ponašanje druge osobe podseti na potisnuti događaj.

Photo by Daiga Ellaby on Unsplash

Blokirana emocionalna iskustva su vezana za neke događaje – uglavnom, određene specifične gestove roditelja, njihova ponašanja koje nismo mogli da razumemo, ili smo ih pogrešno razumeli.

Pročitajte i ovo: Da li da kažem prijateljici da je muž vara?!

Najveći problem je kada smo ih protumačili kao potvrdu da nismo dovoljno vredni, tj. da nismo vredni ljubavi ili da nismo vredni poštovanja. Ako smo došli do takvog zaključka u detinjstvu, onda se i danas tako osećamo, bili mi toga svesni ili ne.

Pročitajte i ovo: Pokušaji bega u lažnu slobodu koji uništavaju vezu

Pre nego što budemo spremni da osvestimo te blokirane događaje i tako neutrališemo njihov uticaj na kvalitet našeg života u sadašnjosti, potrebno je da uradimo nekoliko stvari.

Photo by Daiga Ellaby on Unsplash

Najpre da osvestimo osećanja koja danas osećamo, naročito ako se radi o osećanju nedovoljne vrednosti. Onda utvrđujemo kada smo se ranije tako osećali. Idemo što dalje možemo u prošlost (ne tražimo slične okolnosti, nego identičan telesni oset).

Pročitajte i ovo: Nezdrava doza infantilnosti u vezi

Tada možemo da dovršimo to osećanje u sadašnjem trenutku. To znači da osetimo osećanje, pre svega – povezujemo odraslo ja i dečje ja. U geštalt terapiji se ovo radi putem eksperimenta. Eksperiment u geštalt terapiji znači da ne pričamo o nekim događajima (u ovom slučaju iz detinjstva ), već da ih doživljavamo sada.

Pročitajte i ovo: Zašto su visoko inteligentni ljudi često nesrećni?

Zamišljamo da se taj događaj dešava sada, govorimo u sadašnjem vremenu, dovodimo u sadašnji trenutak, naravno, figurativno rečeno, uz pomoć terapeuta, ljude koji su bili akteri tog događaja. Tako stvaramo mogućnost da rekonstrukcijom samog događaja stvarno, u sadašnjem trenutku osetimo osećanje, a ne da pričamo o njemu. Ovako postajemo spremni da odblokiramo taj događaj.

Photo by Zoran Zonde Stojanovski on Unsplash

Neke metode (npr. EMDR), nam omogućuju da bukvalno odblokiramo svoju percepciju. Tako možemo da potpuno integrišemo emocionalno iskustvo.

Pročitajte i ovo: Ne očekujem ništa od ove godine, očekuje ona od mene

Kada bismo susreli malo dete koje je uplašeno, napušteno ili zbunjeno, verovatno bismo učinili sve što je u našoj mogućnosti da ga utešimo. A sa sobom često ne postupamo tako kada se osećamo uplašeno, nesigurno, usamljeno. Suviše često jednostavno negiramo ova osećanja, ili osuđujemo ili odbacujemo sebe zato što ih uopšte imamo.

Pročitajte i ovo: Kako da znate da ste u vezi sa hroničnim preljubnikom

Jedna od najvećih promena na putu ka samopoštovanju nastaje kada naučimo da osećanje nesigurnosti posmatramo kao pozive u pomoc deteta u sebi, a ne kao znak slabosti koga se treba osloboditi.

Photo by Thomas Peham on Unsplash

Kada osetimo strah, usamljenost, ljutnju, ranjivost, možemo da se upitamo koja potreba našeg unutrašnjeg deteta stoji iza ovog osećanja, a onda možemo da pokušamo da je zadovoljimo.

Pročitajte i ovo: Strast kao (ne)prijatelj partnerske ljubavi

Da bismo ovo mogli da izvedemo odraslo ja treba da bude dovoljno snažno. Pomaganje dečjem ja može da bude dosta naporno i veliki izazov za odraslo ja. Ipak, ovo je poduhvat vredan truda. Zato kad god nam je teško treba da osnažimo svoje odraslo ja.

Pročitajte i ovo: Tranfer i kontratransfer

Izgrađujemo ljubav prema sebi i samopouzdanje, samopoštovanje, shvatamo kako smo vredna ljudska bića, bez obzira na to koliko smo uspešni u poslu, kojim poslom se bavimo, kakvi su nam partnerski odnosi.