Noć, crna šuma, skeletna ruka koja je iznenada pred njim izrasla; zgrabio je pušku i povikao: „Nikada me nećete uvatit!“

Kad je povukao okidač, probudio se i polako podigao na laktove: jednim okom gleda, drugim osluškuje; onda se polako svali natrag, u mekano udubljenje između dviju zlatolisnih bukava. Ležao je umotan u sivu vojničku deku pokušavajući kroz maglu ponovno protjerati pogled, ali i dalje nije ništa vidio; iz jedne magle valjala se druga, još gušća, tako da nije mogao vidjeti ni vlastitu pušku pored dugih i utrnulih udova. U tišini počeo je iznova osluškivati; stavio je dlan iza uha da bolje pohvata zvukove: duboko u ušima kucaju mu žile drveća.

Malo poslije zapuhao je vjetar, bio je sve jači, hladniji; u jednom mu se trenu učini da to vjetar duboko u šumi svira kroz nečije šuplje kosti; on odmah pomisli na sve one ljudske kosti koje će godinama nakon rata raznositi zvijeri.

Pročitajte i ovo: Naomi Alderman – Snaga

Proslava, Damir Karakaš, BOOKA

Probudilo ga je sunce; toliko je jako pripeklo da je morao uzeti čuturicu, namočiti dlan i protrljati usijani potiljak; potom je sunce izdajnički bljesnulo u cijev puške pa ju je u trenu ugurao pod iskrzani rub deke; dublje se zbio u granje, namjestio ispred nosa nekoliko grana da bude što manje vidljiv, a njegova žućkastosmeđa odora – zbog koje su ih neki zvali žute mačke – savršeno se stapala sa sve debljim naslagama lišća; no to opadanje lišća počelo ga je svakim novim palim listom, koji bi mu nevidljivim nitima privukao pogled, pomalo zabrinjavati: kad šuma posve ogoli, a na granama ne bude više nijednog lista, sve će postati jasnije, uočljivije.

Pročitajte i ovo: Rejčel Kask – Tranzit

Srećom, pomisli, uskoro će – kako se detaljno dogovorio sa ženom, kad je neku večer pod okriljem mraka dopuzao do kuće i prvi put je nakon dugo vremena vidio – biti gotovo skrovište, u kojem ga nitko nikada neće moći pronaći; ponovno tjeran od te slike tajna skrovita mjesta, počeo je ispod oka motriti dolje: sad mu je selo, tih desetak kuća, izgrađenih od grubo tesanih jelovih dasaka i pokrivenih šindrom, ovako u treperavoj izmaglici izgledalo poput slike iz koje ljudi u odorama čas izlaze čas ulaze; vidio je, kao i prijašnjih dana, kako s isturenim puškama traže, bodu bajunetima stogove sijena: pogled mu taman zapne za jednog vojnika: stalno ga je držao na oku.

Pročitajte i ovo: Virzini Depent – Vernon Trodon

Vojnik je neko vrijeme, kao da je sam sebi dovoljan, ukipljeno stajao na dvorištu, zatim je ušao u kuću; on se pokretom ruke bržim od misli trzne, tako da nije znao što zapravo hoće s tom svojom ispruženom rukom; zatim između dvaju izoštrenih pogleda na selo pomisli, je li mu ona – njegova Drenka – sve ovo vrijeme rata bila vjerna: odmah se sjeti da se zato njome i oženio jer je znao da ga ona nikada neće izdati, prevariti: uvijek je to vidio u njezinim očima, još odonda kad ju je prvi put ugledao, kad su jedno drugome plešući u kolu očima slali osmijehe; vojnik je brzo izišao iz kuće, zakoračio u staju, opet se pojavio i dvaput otresao čizme.

Pročitajte i ovo: Raj Loriga – Predaja – španski roman godine

Za njim su na dvorište odnekud pristigla još dvojica, ali u tamnim šinjelima, ovijeni plaštevima: njihovi dugi i oštri bajuneti nasađeni na puške bliještali su kao da su pokupili svu svjetlost dana: hodali su, pojavljivali se između stogova, nestajali, ulazili i izlazili iz kuća: ležao je i motrio svaki njihov pokret.

Pročitajte i ovo: Rumena Bužarovska – Nikuda ne idem

Dok su se jake sunčeve zrake sve više rasprskavale po šumi, sjeti se kako bi sa sebe trebao skinuti sve što je metalno i može na suncu bljesnuti: najprije je, ležeći na boku i vrteći trup lijevo-desno, svukao sa sebe gornji dio odore, složio je u naprtnjaču, u kojoj je još bilo nešto puščana streljiva i džepna britva preklapača, pa je dlanom prešao preko jednotjedne brade i pomislio kako bi se uskoro trebao obrijati. Olabavio je, skinuo i unutra polako ugurao kožnati opasač s pištoljem u futroli, koji je još na početku rata skinuo jednome mrtvom suborcu.

Pročitajte i ovo: Skandinavski triler Pustoš, švedskog autora Arne Dala

Ispružio se, nastavio promatrati, očekujući da se s novim kutom gledanja promijeni i misao kako će ga zbog sve jačeg osipanja lišća ipak spaziti, zatim pred svima u selu – pred njegovom familijom, ženom, djecom – strijeljati! Oni vojnici dolje netragom su nestali, nije ih više mogao vidjeti, pa je, kao da tome nazdravlja, uzeo čuturicu, istovremeno gledajući prema selu i naginjući, otpio nekoliko dugih gutljaja vode, koja se na suncu poprilično smlačila…

***

Odlomak iz romana Proslava, Damira Karakaša, BOOKA

Sito&Rešeto newsletter
Nedeljni pregled najinteresantnijih tekstova sa Vašeg omiljenog portala.