Don’t worry, darling / Ne brini, draga, novi film Olivije Vajld sa Harijem Stajlsom, dovodi do pitanja: možete li opisati svoj „savršeni svet“?

Kakav bi bio „savršen život“ žene da ga muškarac zamisli? Čas pilatesa, piće sa prijateljicama, popodne u šopingu, dvoje dece koja se igraju u dvorištu i muž o kome treba da se brinete možda? „Naš život bi mogao biti san, draga, samo kad bi mi dozvolila da provedem život voleći te.’’

Izgleda kao (loša) reklama iz 1950-ih i umesto toga to je stvarnost (koja nije iznenađujuće smeštena u 1950-te, zapravo) koju priča film Ne brini, draga, distopijski i feministički triler Olivije Vajld, sa Harijem Stajlsom i Florens Pugh, stiže u bioskope širom sveta nakon trijumfalnog debija na Venecijanskom filmskom festivalu, gde je imao svetsku premijeru van konkurencije.

S druge strane, ne morate nužno da se vraćate u prošlost, pa čak ni da previše maštate: uprkos emancipaciji koja je omogućila ženama da dođu gde god žele (barem na papiru) i danas (čak, ponekad) u dobronamernoj ideologiji mnogih nijedna žena ne bi mogla zaista da poželi “muški život”, shvaćen u njegovom smislu prošlog veka – zasnovan na poslu i ličnom ispunjenju. Žene žele da ogovaraju. Budu majke. Idu na pilates i idu kući sa presavijenog tabaka.

Utvrđeno da bi se možda čak i naprotiv, ako bi žene morale da izmisle savršen svet za muškarce, zgrešile klišea i lažnih verovanja, Olivija Vajld je na ekranu prikazala veliku istinu, a to je da zaista treba da prestanemo da mislimo da znamo šta drugima treba da budu srećni na osnovu onoga što bi nas činilo srećnim: jer ima onih koji vole Saher tortu i onih koji više vole artičoke – i koliko god nam se to činilo nepojmljivim, što ćemo to pre prihvatiti, pre ćemo svi živeti bolje i u miru.

Ali da se vratimo na film.

I počnimo sa Harijem Stajlsom. Bivši One Direction koji je izbezumio horde obožavatelja na Lidu, u Ne brini, draga igra Džeka, inženjera iz veoma tajnog projekta Victory.

On i njegova supruga Alis (Florens Pju) žive od toga da imaju mnogo – mnogo i sjajno – seksa u eksperimentalnom korporativnom gradu izgrađenom usred pustinje u SAD koji je dom samo muškaraca koji rade na tajnom projektu i njihovih porodica.

Tamo, dok muževi provode svaki dan u sedištu projekta Victory, radeći na „razvoju naprednih materijala“ koji će spasiti svet, žene provode vreme uživajući u luksuzu i udobnosti ovog balona savršenstva, između koktela pored bazena i časa plesa, čekajući da se njihov muškarac vrati kući sa spremnom večerom na stolu i osmehom na usnama.

Samo dva pravila: nikada ne napuštajte grad i nikada ne postavljajte pitanja o tome šta muževi rade tokom dana.

„Film želi da se zapitamo po kojoj ceni živimo u našoj zoni udobnosti: koliko nas još uvek dobrovoljno ignoriše ono što se dešava u svetu da bismo mogli da priuštimo da živimo mirno u sopstvenom mehuru?“ Objasnila je rediteljka Vajld.

Prelomna tačka je ženska: protagonistkinja Alisa otkriva istinu o projektu Victory i pokušava da pobegne.

Ne brini, draga nije feministička parabola“, precizira Olivija Vajld, zauzvrat protagonistkinja filma sa ulogom koja u nizu završnih obrta neočekivano okreće karte, „već provokacija na ulogu koju žene uvek imaju: Nadam se da je javnost inspirisana ovom revolucionarnom heroinom koja ne prihvata potčinjavanje i kontrolu, one su superheroine koje su nam danas potrebne.

Utakmica koju treba igrati kod kuće za titulu? Pre nego što odete da pogledate film, uradite stilsku vežbu sa svojim partnerom i recite jedno drugom kakav bi po vašem mišljenju mogao da bude idealan svet onog drugog.

Nikad se ne zna.