Kandirat ću se za precjednika!

Dada Batinić
Dada Batinić

Objavi baba.

– Kad je moga Obama tamo, mogu i ja ode. Prvi put u Rvata žena precjednik!

– Nema šanse – reče ćaća – Niko neće glasat za te. Evo, ja prvi neću.

– Ma nemoj, nisi ni čuo program, a već znaš da nećeš. To samo znači da si od predrasuda. Kad dođen na vlast takvih ću se odma riješit! Ovo će bit slobodna zemlja, bez onih s predrasudama.

– A ko će ti unda ostat? – pita je ćaća.

– Mande, ako niko drugi! Nju ću metit u odnose s javnošću. Otkad joj je pokojni umro, nije imala odnosa, a još je bokun žene. More ona dat.

– Ma o čemu to govoriš?! – zblenuto će ćaća.

– Šta, o čemu? Pa jel politika kurva ili nije?! Mande će bit u politiki ka riba u vodi!

– Vas se ne da slušat! – zgrozi se mater.

– To i je bit moje predizborne kampanje! Ne triba me slušat, triba me samo zaokružit!

Uto, eto i tete Mande.

– Mande, ka da si nas čula, taman o tebi govorimo!

– A šta ste lipoga rekli? – zapita teta Mande.

– Da ste kurbetina! – reče sestra.

I dobije po labrnji.

– Ne tuci mi dite! – obrecne se ćaća na babu – još nisi precjednica!

– Ajde, ali si se kandirala? – gurka teta Mande babu latkon.

– Daste san! Saću s peticijon kraj Čende, obić ću par gostijonica i kafića, neš se moć obranit od silnih potpisa.

– Pazi da ne kapne suza gemišta na potpis, razliće se pa ti ga neće priznat! – pravovremeno upozori teta Mande.

voting-30403_1280

– Ma jedno više, manje. Neće valit imena. Već san ja prikupila BUM, Žute stranice, va mi samo nać nekoga da unosi imena! Dakako! – udre se baba po tintari – mala, starija će! Njoj se ionako ne razumi rukopisa. Zrila je za doktoricu!

– A baba, šta ako se posle otkrije da san ja ispisala sva imena na peticiju?

– Ništa, dok se to otkrije, ja ću već bit na vlasti.

– Ali baba, ja san misilia da se ti oćeš pošteno kandidirat!

Mene je baba sažalno pogledala i pomazila po glavi. Ćaća je pita da šta bi baba učinila od ove države ka precjednik.

Baba je rekla da bi je prodala strancima.

– Najboje Arapima!

– Šta bi?! – dreknio je ćaća.

– Eto to šta si ćujo! Pa bi vidijo unda bi li se naš čovik usudijo otet tuđe. A vako se, po naski, dogovore ko će komu i za koliko ustupit brodogradilište, tvornicu, a kad ne bi zna beknit stranoga jezika, ne bi se ima ni zna s kime dogovorit. Ali nije boje da ja prodan zemju i da solde idu nami, nego ka šta su oni prodali zemju pa solde ošle njima?!

– Da ćeš prodat zemlju?! Izbila bi revolucija u državi, svi bi se bunili!

– U nas, revolucija?! Ajde, sinko, šta ti je?! Vidiš i sam da narod ni ne bleji od straja da ne bi izgubio zalogaj.

– A baba, oćemo se unda svi priselit u Zagreb kad ti budeš precjednica? – zapita sestra.

– An? Kaki Zagreb?! Šta ću tamo?

– Pa tamo precjednik mora živit!

– Ne bi ti ga živila u Zagrebu, nema tih mijuna! – odrješito će baba.

– Pa kako ćeš onda bit precjednica?

Baba se domisli.

– Putovat ću na posal!