Najdraže mi je kad na prvi sparni dan počnu komentari kako je more super. Bura je prekjučer kalala i je malo ladno dok ne uđeš, ali kad uđeš ne da ti se izać. Skoro pa hitna mora po te dolazit. Pet ih leži na žalu, a jedan ulazi u more.

Taj je laja još dok se skida: ” Ajme, koji papci, niko se ne kupa! Ja bi se osjeća ka mona da se ne kupan na ovaki dan!”

Kako je palcen taka more odskočio je metar unazad.

“Stvarno ti nije zima?”-zapita neka plavušica.

To dotičnog vrati u more do gnjata. Obe noge mu pocrvenile i da mu ne tuče zub o zub, on bi plavušici kaza da more nije bilo vako toplo zadnjih pedeset godina.

-Izađi, Ante, smrznit ćeš se! – brine se plavušica i slikaje ga s mobitelon.

-Pustite čovika da uživa! Nije mona pa da sam ne zna jel mu ladno ili nije-uključin se u konverzaciju. Kako san pijuckala u kafiću, a sideći u ladovini, obukla san i jaketicu na se, nek Ante vidi da ono šta on može, ne može svaka budala.

Njegova ekipa mi mahne pa se vrati natipkavanju na mobitel. Ante me genocidno pogleda i uđe do kolina u more. Zumira u dubinu, biće traži ježa, da stane na nj spasijo bi se.

Ali di ćeš nać ježa na gradskoj plaži?

Prska se malo po rukama, ali niko ne obraća pažnju na njega, čak ni plavušica. Bulje svi u mobitele, lete kažiprsti ko brisači po šoferšajbi, livo-desno. Ante me pogleda ispod oka, ja ni ispod ni iznad nego pravo u oči.

Učini još korak naprid, smoči kupaće, ali nema muda za zaron. To neće bit samo metafora ako ostane još 5 minuta na ovoj dubini. I sam zna da nešto mora, priprema se za skočit, udahne i uroni. Ja oden ča…nisan ga ni vidila kad je izronijo, iman i svoga posla!