Tu večer, spakiranoga rusaka, zamoliš tetu da te probudi sutra u 5.00. Učinit će ti, od potresa šezdesetdruge ionako ne spava noću, a danju je, kaže, muči nesanica.

Čin si otvorila oči, trčeš na banku. Iz usta ti smrdi, ali nema veće razlike ni kad opereš zube.
U 6.00 nigdi nikoga. Razvučeš stolicu, mažeš maslo i marmeladu na baškotin, ne moreš u banku na prazan želudac. Tresneš kefiron goridoli i saliješ ga u se. Mrsko ti je očupat do kraja poklopac pa se maćaš po nosu.
Oko 7.30 pristižu i drugi, ali ti si već zalipljena noson o vrata, pariš amerikanka na dan rasprodaje.
lza tebe penzijoneri i trudnice, sve slaba i nemoćna čeljad, garant će te obrlatit da ih pustiš priko reda. Vidi se na tebi da si labilna i da ti se više smili na tuđu nevoju negoli na svoju. Metiš slušalice u uši samo da ne čuješ zapomaganje i kuknjavu iza leđa.
U 8.00 primjetiš zaštitara s druge strane vrata, manila bi mu, ali narod te smečio. Četiri babe padaju u afan, ruše se ko Švabe od Batinog mitraljeza. Gaziš priko leševa, no passaran!! Uostalon, već si pustila tri koje su ti obećale dat 10 kuna od penzije. Cidiš se od vrućine i taman kad misliš daš prije u raj negoli u banku, vrata se otvaraju i ulijećeš unutra. Rukama obgrliš aparat koji izbacuje brojeve, a lavina do šaltera nosi stotinjak života. Upreš noson u botun.
199!
Srića da si uranila jer ko zna koji bi te broj dopa da si došla kasnije. Pustiš aparat, vrtiš se uokolo. U banki je ka u hladnjači, šta nije afanalo vanka, afanava unutra. Pale se upaljači ka da smo na koncertu, ali prostorija ne biva toplija.
Mokra majca se smrzava na tebi i kakav oblik sad zadrži, taka će i ostat. Došla si pripremljena i na tebi je natpis “Proud to be Croat”. Itnićeš majcu u smeće, a ćaću ćeš pitat di je on bijo dviijadepetneste.
Na monitoru se ukaže broj 8, a kako ne znaš množit, dijelit ni oduzimat dalje od broja 7, zoveš sestru da ti izračuna koliko ima brojeva prije tebe. Nakon troznamenkastog odgovora, neizvjesnosti nema. Odeš doma prominit majcu, okopaš kunpire isprid kuće, zaliješ vrtal, ručaš, posvađaš se sa svojima.
Kad se vratiš u banku saznaš da in je pa sistem, ali da su uz nadljudske napore ipak opremili jednog klijenta koji je doša pitat koliki mu je dozvoljeni minus. Neki tvrde osan ijada, neki su čuli petnaest.
“Diš ti čut, a stojiš kraj vrata?”, viče jedan kraj šaltera.
Nije se čestito ni popičkaralo kad iza paravana izlazi osobni bankar. Svi zamuknu, narod uđe u se ko da je izaša fratar s podignuton hostijon. Osobni bankar nije bilo ko, taj zna i umi ono šta drugi ne znaju i pogledon razdvaja valove ljudi da može proć. Šta je Mojsije kršćanstvu, to je osobni bankar ovde.
Doć do njega moš jedino ako si kriminalac, pronevjeritelj, lihvar, ili, kraće rečeno, privatni poduzetnik.
Banka ima 4 šaltera, ali samo jedan radi. Službenica je nedovoljno počešljana, nedovoljno naspavana, ukratko- nedovoljna. Tebi vrime leti jer si od kuće ponila medicinsku enciklopediju u šest tomova pa se imaš čime zabavit. Svak nabraja svoje simptome, listaš, tražiš i za većinu se ispostavlja da su tribali umrit prije 5 do 10 godina, ali je medicina zakazala.
Boleščina po boleščina, rič po rič, nije se niti smrklo, a već si na redu. Prije tebe je samo baba koju si pustila. Banka radi do 19.00, sad je 18.30, ne znaš kad si u životu bila vako sritna. Baba zove sina na mobitel da joj donese ono, a iz borše vadi papire i fascikle i slaže ih na šalter. Tek je doselila u misto i otvara sve šta banka nudi – račun, štednju, ponistru, a eto joj i sina sa 4 crne vriće od smeća.
Saznaješ da su unutra kovanice od polak eura koje će, čin joj se otvori devizni, baba položit, a službenica učas pribrojit.
Zaštitar te ufati s leđa jer mu je posal predvidit i onemogućit svaki pokušaj ubojstva. ltneš na babu baremko japanku s noge. Zaštitar te umiruje da će te danas neko primit jer, s obziron da uvik nešto dobacuješ i kreveljiš se u videonadzor, niko nema živaca gledat u te i sutra.
Opustiš se i pratiš koji kriminalci svraćaju u “Mojsija”. Jednoga znaš, živi blizu tebe, već s vrata viče da je parkira na nogostupu i da ima samo nešto pitat. Tebi od duga čekanja zatrnu noge pa odšetaš vanka, obaviš telefonski razgovor, a kad ponovo uđeš u banku zavapiš iz sveg glasa: “Čija je registracija MA 284 AH? Eno mu pauk diga auto!”
Mogla si uć u banku i prije, ali tila si dočekat ljude kad si ih već zvala. Kriminalac izlijeće iz kapunjere i stiže vidit kako “pauk” zamiče iza palme koja njiše grane, a cijela varoš spi.
Istina je – ima stvari u životu koje nikakav novac ne može platit!