Dada Batinić
Dada Batinić

– Ja ne znan kako smo dosad pokapali ljude kad grobje nema imena! Kako ćeš ti judiman odvanka objasnit di naši mrtvi leže? – lamenta baba.

– E, dobro govoriš! – uzdane teta Mande – kakvo je to grobje a ni imena mu se ne zna?

– Pa šta? – usprotivi se ćaća – Prije se nije znalo ni za grob neznanog junaka pa se opet znalo di, ko i su kizin leži.
– Aj ne laprdajte više! – prikine mater – lako ti je bit pametan! Boje recite, koje bi vi ime dali groblju?

Teta Mande je prva dala prijedlog.

– Ja bi da se gradsko groblje zove Gradsko Groblje!

Mi smo nju izviždali jerbo se u nas nijedan kratak i logičan prijedlog ne more usvojit bez dodatnih komplikacija.

Baba je rekla – A kako bi bilo da se zove Duše robova? Em je Aralica naš rvacki pisac, em, a da šta je groblje nego misto di se napaćen čovik odmori?

– Je, lipo zvuči! Mada, u drugu ruku, implicira da je život šaka jada – reče mater.

– Pa nek implicira! Šta se više njih od te implikacije samoubije to će groblje boje radit..pa nismo ga đabe proširivali!

– Aj stara, prikini! Kad ne znaš reć nijedne pametne ne moraš ni lude – reče ćaća.

– E, ti se javi! Aj, eto ćeš ti smislit kako će se grobje zvat! – duri se baba.

Ćaća se zamisli – Nek se zove – Kod bolnice.

– Da Kod bolnice? – krsti se teta Mande – Ne bi da je kakva gostijona uz cestu…svakakve budalaščine, sinko i tebi padnu na um!

– Šta fali? Je li kod bolnice – je! Ja ne znan šta in triba staro čejade i vodit hitnon u Split, žali bože goriva i vrimena…vako ih odma s hitne iskreneš na grobje i sve ide leva-leva.

Baba je udrila ćaću šćapon priko kostiju, jer baba sve svaća osobno. Mi smo ćaću izviždali da ne bi baba i nas udrila priko kostiju.

Sestra je kazala da bi grobje najboje bilo nazvat Wellness centar, jer se tek tu čovik potpuno opusti, prođu ga sve tenzije i stresovi te je napokon miran i spokojan.

Baba je rekla da nije spokojan nego pokojan i da je to velika razlika.

Mi smo sestru izviždali zbog lingvističkog propusta.

Mater je rekla – A kako bi bilo da se groblje zove Rajski dvori?

– Da Rajski dvori?? Pari apartmansko naselje! – reče ćaća.
– Ako je sudit po lokalnon stanovništvu, realnije bi bilo da se zove Vrata pakla! – dometne teta Mande. – Ja san rekla da je najboje da se grobje zove slično ka kući tako da čoviku ne padne teško kad promini ambijent.

Baba je rekla da čovik itako-tako ne zna ništa kad umre a najmanje to da je prominio ambijent. Mater je kazala da duša ne umire i da zna da je prominila ambijent…i dakako da bi bilo lipo da se grobje zove tako da čovik od gušta dođe tamo.

– Aha, ka da si doša u boravak i izvrnio se na kauč! Jedino šta ti je tv ekran crn! – reče ćaća.

Mater prostrili ćaću pogledon a mene pomazi po ćiverici – Pametno mamino, na sve misli! I kako bi nazvali grobje a da se čovik osjeća ka kod kuće?

Ja san rekla – Kuća strave!