LJUBAV
Lako je mrzeti, a teško je voleti…
Sve dobre stvari je teško dostići,
a sve loše stvari je lako dobiti.
– Konfučije (Confucius)

Marija
Brak i vanbračne veze
Pre nego što smo se upoznale, razgovarala sam s Marijom preko telefona i čula njen topli američki naglasak, bujicu reči, kao da je imala više da kaže nego što je bilo prostora za to. Marija je želela da dođe kod mene zato što je u životu došla do raskršća. Imala je pedeset i nešto godina, bila udata dvadeset šest godina, imala tri ćerke i nametala su joj se neka fundamentalna pitanja o ljubavi i braku, na koja je trebalo da pronađe odgovore.
Kada smo se sastale prvi put, žurno je ušla u prostoriju, sela i duboko uzdahnula. Često mi se osmehivala. Žive crne oči su bile smeštene na licu koje je provodilo mnogo vremena napolju, što mi je imalo smisla kad je kazala da je baštovanka i pokazala ruke sa crnilom od zemlje oko noktiju. Kada je govorila, dodirivala je šiške kao da će joj to pomoći da izvuče misli iz glave, a ostatak sjajne talasaste smeđe kose padao joj je oko lica.

Marija je preispitivala svoj brak sa Kenom – da li da prihvati status kvo, pokuša da ga promeni ili da ga napusti. Trenutna situacija je bila složena: Kena više nije seksualno interesovala, pa je čak i ismevao njene pokušaje da ga zavede.
Razgovore o njihovom odnosu je prekidao govoreći nešto kao: „Zašto da kvarimo divan dan pričajući o braku?” Jedino je bio zainteresovan za razgovore o deci i poslu. Katolkinju Mariju je ovo povređivalo i osećala je da se on ne drži sporazuma koji su potpisali.
Više nego za bilo čim drugim, čeznula je za intimnošću koju je dobijala iz emocionalne otvorenosti, zajedničke ranjivosti i seksualnih odnosa sa njim. Kada je prihvatala Kenovo stanovište, lepo su se slagali: on je bio zabavan, poštovala ga je kao oca svoje dece i znala da je dobar čovek, koji marljivo radi.
Uz to, treba dodati da je Marija poslednjih pet godina imala ljubavnika, Endrjua. Decenijama pre toga gajila je neuzvraćenu ljubav prema njemu, a sada je imala prisan, seksualno zadovoljavajući odnos sa njim.
To je pomirila sa svojom verom znajući da veruje u boga, ali ne mora da se strogo drži katoličke doktrine kako bi bila dobra hrišćanka. Endrju joj je prvi pokazao kako seks od koga joj „staje pamet” može da joj ulepša život i ulije joj novu energiju u celo biće.
Međutim, u ovu, već dovoljno složenu priču, „uleteo” je Ted, kolega baštovan, sa kojim je ona godinu dana imala ljubavnu vezu povrh one pomenute. Ted je bio dvadeset godina mlađi od Marije i hteo je da završi sa njom, da ponovo počne da ulaže u svoj brak i porodicu, pogotovo zato što je bio otac dvogodišnjeg sina.
Činjenica da se ovaj ljubavnik sprema da je napusti pomela ju je i destabilizovala njen život i brak. Sve vreme je plakala za njim. Iako je racionalno razumela njegov položaj, imala je osećaj da je njihova ljubav jedinstvena. Nikad se ranije nije toliko zbližila ni sa kim, čak ni sa Endrjuom. Mislila je da ih je to učinilo boljim ljudima.
Njihova intimnost se nije ograničavala samo na spavaću sobu, već su je gajili i na poslu, gde su zajedno radili. Blizina, fizički kontakt, naporni rad i trud, koji su ih povezivali dok su stvarali divne bašte, učinili su da odlasci na posao bez njega budu gotovo nepodnošljivi.
Vreme provedeno sa Tedom pomoglo joj je da iznedri svoje najplodnije radove. Marija se složila da će morati da prekinu fizičke kontakte – koliko god joj je bilo uzbudljivo, deo nje se nije osećao prijatno što je imala dva ljubavnika – ali nije mogla da prihvati prekid prijateljstva.
Interesantno, tu nije bilo nikakvih tajni. Ken je izdaleka znao za Endrjua i Teda na osnovu minimalnih informacija. A Marija je obavestila Endrjua da postoji i drugi, mlađi muškarac; obojica su poštovali njene veze.
Sa olakšanjem sam otkrila kako joj ne sudim, već samo saosećam sa njenim mukama i bila sam spremna da joj pomognem da pronađe način na koji će živeti svoj život na odgovarajući način. Marija se prijatno iznenadila kad je otkrila kako joj iskreni razgovori pomažu da razume sebe.
Dok su joj misli bile skrivene, vrtele bi joj se po glavi i toliko se umnožile da se osećala kao da se davi u njima. Htele smo da istražimo korene njene ljubavi prema Tedu: otkud joj kapacitet za još jednog ljubavnika? Koja je to potreba u njoj bila nezadovoljena?
Tokom sledećih seansi, došle smo do nekih uvida: nije mogla biti koincidencija što je vezu sa prvim ljubavnikom započela nakon što je dobila kancer, koji je u jednom trenutku izgledao kao krajnje opasan po život. Seks je najveća životna snaga, instinktivna reakcija na pretnju smrti. Nedostatak novca je bila tema koja se provlačila kroz ceo njen život.
Nikad nije priželjkivala više nego što bi joj bilo dovoljno, ali ju je izmorila konstantna briga oko novca. Pitale smo se da li je njeno unutrašnje obogaćivanje pomoću većeg broja vezâ povezano sa ublažavanjem osećaja finansijskog deficita.
Zahvaljujući ljubavnicima, Marija je otkrila neke svoje aspekte, koji su joj se činili potpuno novim: svaki je ponaosob otvorio jednu njenu verziju, koja je ležala skrivena tokom godina vernosti Kenu.
Dve ćerke su joj bile zaposlene, a najmlađa je još bila na koledžu. Sve su još živele kod kuće, pa nije imala osećaj da joj se gnezdo ispraznilo, ali složile smo se da sada definitivno ima prostora za roditeljske aktivnosti.
Ponos joj se očitovao na licu, sada kada je spoznala svoju seksualnu prirodu, što je neko vreme bilo zatomljeno fizičkim zahtevima materinstva: sve tri ćerke je dojila dok nisu napunile osamnaest meseci („pojele su me”), a bile su i vezane za nju sve ove godine.
Njen roditeljski stil razlikovao se od stila njenog oca: on je bio uveren da se ljubav pokazuje onim što činimo, ne onim što govorimo. Držao se na distanci, što je u njoj usadilo čežnju da bude željena, kao i osetljivost na odbacivanje.
Sva tri muškarca, koje je sad volela, povredili su je u jednom trenutku: Ken kada se seksualno udaljio od nje, Endrju kad ju je odbio dok su još bili mladi, a ona mislila kako je on ljubav njenog života. Sada je shvatila da se udala za Kena zbog Endrjuovog odbijanja. A nakon svega ju je Ted odbacio prekinuvši vezu. Bilo je komplikovano.
Spolja je sve izgledalo jasno: samo neka pusti Teda da ode. Iako bi došlo do bolnog procesa prilagođavanja na ovaj gubitak (a i posao bi bio neprijatno mesto neko vreme), kako bi se uopšte mogla nadati ičemu od mlađeg muškarca, koji joj je jasno stavio do znanja da je vidi kao pretnju svojoj stabilnosti, a ne kao poželjnu ljubavnicu?
Nada koju je gajila da će biti zajedno kontaminirala joj je svakodnevni život uništavajući radost koju su joj pružale ljubav prema deci i satisfakcija na poslu. Svi smo svesni da bi nam životi bili mnogo srećniji i lakši kad bismo mogli uskladiti želje i ono što je za nas najbolje, ali donošenje odluka uglavnom ne ide racionalno. Na odluke utiču naša osećanja i prethodna iskustva. Potrebno je mnogo psihološkog rada kako bi se uskladile misli i osećanja.
U Marijinom slučaju, razgovor joj je omogućio uvid u to šta je dovelo do njenih ljubavnih veza, ali nije sprečio njenu nadu da će joj se Ted vratiti. Ona je uporno ponavljala njegove reči: „Ako nam je suđeno da budemo zajedno, mi ćemo biti zajedno.”
Činjenica da je konačno uspela da navede svoju staru ljubav, Endrjua, da padne na njene čari nakon toliko decenija, navela ju je da pomisli kako se nade na kraju i ostvare. Mislila je da će se, ako bude dovoljno dugo čekala, stvari dogoditi.
Rekla sam joj da sam svesna njene ljubavi prema Tedu i koliko to mora biti bolno za nju. Ponudila sam joj svoje viđenje. Koliko god je ona priželjkivala da bude tako, njeno prethodno iskustvo, u kome joj se ljubavnik vraća, nije nagovestilo buduća događanja sa Tedom.
Pitala sam je može li da zamisli budućnost u kojoj joj sve potrebe zadovoljava jedan muškarac. Ili ju je oblikovala očeva hladnoća, koju je on izražavao uglavnom putem nezainteresovanosti, kao da ona ne postoji? To je u njoj pobudilo čežnju za pažnjom, a ja sam se zapitala veruje li ona da nikad neće imati sve što želi.
Na to je burno reagovala. Mnogo je razmišljala i rekla mi da je bila okružena drugaricama čiji su brakovi bili nesavršeni, a ona je smatrala da je iluzorno verovati kako postoje savršene veze, ili bar da su jako retke. Činilo se suviše riskantnim završiti trenutnu vezu s nadom da će se pojaviti neko bolji.
Napravile smo pauzu od nekoliko nedelja dok je Marija boravila u Južnoj Karolini u poseti porodici: majci, koja je bila živahna i puna energije, i ocu, koji je sada bio vezan za kuću. Osećala je grižu savesti što nije mogla da uradi više i bila je tužna kada je odlazila jer ju je morila pomisao da bi otac mogao uskoro umreti i da ga više neće videti.
Pomenula sam razdvajanje od porodice sa kojom je živela, nikada ne pripadajući Britaniji u potpunosti, pošto joj je porodica ostala tamo, preko Atlantika. Zajedno smo se pitale da li je to razvilo njenu sposobnost da ostvaruje višestruke veze, da u sebi drži odvojeno sve te različite odnose.
Nismo došle do jasnog zaključka, ali jesmo shvatile da su Mariju privlačile nove teritorije i pomeranje granica. Kena je bila upoznala u Britaniji kada joj je bilo potrebno da ode od kuće, proba novi život, doživljava avanture i taj poriv je i dalje bio živ u njoj, dvadeset godina kasnije.
Marija je imala potrebu da provodi vreme prolazeći kroz detalje „ove velike ljubavi, kakvu obično ne doživite u životu” kako bi pronašla reči za to što je u njenoj glavi bilo neopisivo. Ted i ona su se sreli na nekom baštovanskom projektu, gde je ona bila na višem položaju. U početku joj se on obraćao kao većem stručnjaku, a kasnije su se nalazili u situacijama gde su sve više pričali o raznim temama.
Projekat se završio, Ted joj je poslao poruku da mu nedostaje, što je ubrzo dovelo do beskrajne razmene SMS poruka i dugih mejlova o svemu i svačemu, u kojima su sve otvorenije govorili o sebi i svojim životima podižući uzbuđenost u sebi i u onom drugom. Marija me je dirnula kad je dotakla šiške i pitala: „Kada neka veza započne? On je rekao da sam ga zavela kad sam došla kod njega da vodimo ljubav.
Za mene je to bio naš prvi poljubac. On je mnogo obećavao. Kada mi je milovao ruku u kafeu, osećala sam se kao da vodimo ljubav.” Tokom te godine su vodili ljubav kada su mogli; bili su srećni, veseli i kreativni u seksu.
Mogla je da mu pokaže načine povezivanja sa nekim, koji su mu bili nešto novo. Seks se za njega do tada svodio na maženje. Navodili su šta sve vole jedno kod drugog, razmenjivali pesme, smejali se zajedno, plakali zajedno sve vreme znajući da nikad neće napustiti svoje supružnike.
Marija je verovala Tedu na način na koji nikad nikom nije verovala i bila uverena da je poverenje neprikosnoveno. Povikala je naglas kad je priznala da ju je njeno apsolutno poverenje u njega najviše povredilo. Bila je uverena da je ljubav u njihovim srcima nedodirljiva, a sada nije želeo ni da razgovara sa njom.
Ona je besnela i borila se protiv toga, i dok je to radila, shvatila je da on ima moć, što je bilo suprotno od odnosa na početku. Kada je uvidela koliku on moć ima nad njom, Marija se probudila i prvi put osetila začetak gneva.
Taj gnev ju je odvratio od uloge žrtve i uspela je da nagovori Teda da se vide, što je on odbijao proteklih osam meseci. To je bio važan sastanak: on je bio hladan prema njoj i fizički je uzmicao. Kada je otišla, bila je šokirana i povređena što je mogao da bude tako okrutan. Ali, dok je to prerađivala, uvidela je da je to bio jedan drugi Ted, a nijedan deo nje nije želeo ovakvog Teda. Čak joj se nije ni sviđao. P
itala sam se da li je rekao nešto što ju je definitivno uverilo da nema nade za obnavljanje veze. Iznenadio me je njen odgovor: „Nema ništa što bi on mogao reći da me navede da promenim odluku. Uvek ću ga voleti, a mislim da i on voli mene.” Mislila sam da vidimo istu sliku, ali mi je objasnila da je, iako je čvrsto verovala da će u nekom trenutku ponovo biti zajedno, znala da je ona sada morala da otkači njega.
Videla sam da je ovladala i jednim i drugim aspektom situacije: bila je u stanju da pronađe mesta u sebi za strasnu ljubav i u isto vreme shvati da čovek koga je volela više nije tu. Izrazila sam zabrinutost da je njena nada, verbalizovana u „Kada odustanem od njega, on će mi se vratiti,” bila neka vrsta magijskog mišljenja i da se tu pozivala na neke više sile.
U to je ulagala ogromne količine energije, koja bi, ukoliko bi se iskoristila u sadašnjosti, dala divne rezultate. Ali ta moja pitanja nisu imala odjeka.
Iako se Marija osećala snažnijom, stalno smo u ovom procesu išle napred-nazad. Tražila je Teda na Votsapu i udarala u zid tuge zato što je otišao. Zatim bi se osećala pozitivno u pogledu svog života, uživala sa ljubavnikom, sa decom. Ja sam ostala pri tome da, ukoliko želi da pronađe pravi način da krene dalje, mora prekinuti sve kontakte sa Tedom.
Svaka poruka je prizivala sećanje na celu njihovu storiju i snove koje su sanjali. U principu je pristala na to, ali joj je u praksi to izgledalo nemoguće. Znala sam koliko je to teško, prvo dopaminski udar koji je dolazio i od traženja Tedovih poruka, a zatim nalet razočaranja, koji je iznova stvarao potrebu za pretragom.
Do vrlo bitnog saznanja sam došla kada je Marija pričala o ćerkama; saznala sam koliko se njima ponosi. Usput sam je pitala da li je ikad poželela da ima sina. Prvo je odgovorila da nije objašnjavajući mi kako je divno imati tri ćerke. Ali to je u njoj usadilo crva sumnje, koji se razvijao tokom sledeće nedelje. Kada smo se videle, rekla mi je nesigurno: „Ted je upotrebio deo mene koji je rezervisan za sina.
Nikad ne biste odustali od sina, jel’ tako?” Drugi put se naglas zapitala da li je bar neki od tri puta, kada je pobacila, to mogao da bude sin. Ova nova svest joj se razvijala u glavi sledećih nekoliko nedelja.
Sećala se da je Ted kazao kako se ona materinski odnosi prema njemu. Smatrala je da je, u nekom nesvesnom delu njene psihe, on ispunio mestu u njenom srcu namenjeno sinu: on je bio sin koga nikad nije imala.
To joj je pomoglo da se odglavi i oslobodi se sna da će se on jednog dana vratiti moleći je da ga primi nazad, a ona će ga trijumfalno odbiti i povrediti ga kao što je on ranije nju.
Marija je ušetala u sobu sa novom frizurom i novim čizmama, koje je veselo okretala dok mi ih je pokazivala. I jesu bile lepe. Sačekala sam da vidim da li su one znak unutrašnje promene. Čizme je dobila za rođendan od Kena, koji je zamolio ćerke da mu pomognu. Setivši se toga, Marija je razvukla osmeh od glave do tih dražesnih čizama.
Upriličili su divnu rođendansku večeru – pečeno pile, i bila je zadovoljna kakvu su porodicu Ken i ona izgradili zajedno, kao i domom u koji su deca i toliki prijatelji dolazili – to je videla kao glavni cilj svog života. Gledajući Kena, shvatila je da se problemi neće rešiti ako ga napusti; samo bi došli novi. Želela je da zaštiti ćerke.
Dok je bila udata za Kena, njegovi problemi su čekali nju da ih rešava i obrnuto. Ukoliko bi se razveli, oni bi pali deci na pleća. Sebe nije videla kao mučenicu koja se žrtvuje za ćerke, već kao model za ugledanje u smislu kako treba živeti život pun avantura.
Shvatala je kako je veći deo posla sa njima obavljen: sada je došlo vreme da se uživa u radosti koje su joj pružale ćerke i u rezultatima godina strogog vaspitanja.
U idealnoj situaciji, Marija radije ne bi imala ljubavnika, ali je bila svesna da život nije savršen. Endrju je ispunjavao praznine na topao i smislen način, a nije imao uticaja na njen život. Mogla je da ga stavi u kutiju.
Ted joj je, s druge strane, izbacio čitav život iz koloseka. Usnila je san o njemu: šetali su ulicom njenog rodnog grada u SAD, njegova ruka oko nje. Pogledala me je smešeći se sjajnim očima i rekla: „On je duboko u meni, tu nema šta da se razmišlja,” a onda dodala, prilično trijumfalno, da se više ne oseća odbačeno i da živi ispunjena nadom. „Ne razumem sve baš najbolje, ali nisam tužna.
Osećam da ima toliko toga na čemu treba da budem zahvalna, a ja zaista volim Teda. Baš mi je milo što se to dogodilo. Ni za čim ne žalim.”
Osetila sam toplinu prema njoj i bila sam ponosna što je pronašla način da izađe iz tako bolnog procesa. Trenutak kasnije je pokrenula alarm u meni rekavši: „Možda ću videti Teda na Izložbi cveća u Hempton Kortu.” Bila sam besna što bi sav njen rad mogao propasti kad ga ponovo vidi i jasno sam joj stavila do znanja kako mislim da bi to potaklo sva njena telesna sećanja i izazvalo novi nalet čežnje za njim.
Smatrala je kako mora da ide tamo radi posla. Pitala sam se ne koristi li to kao izgovor da testira svoje srce, sada, kada je nešto vuče ka njemu u trenutku kad govori kako je ušla u ovu novu, mirnu fazu života. Dok je odlazila, rekla mi je da će razmisliti o tome.
Marija se videla sa Tedom i to ju je uzdrmalo. On je u njoj probudio želju da ga dodirne, da bi to zatim hladno odbio. Molio ju je da ne stupa u kontakt s njim objašnjavajući koliku pretnju bi ti kontakti predstavljali za njegovu sreću i brak.
Trebalo joj je nekoliko nedelja da se uravnoteži, i za to vreme mi je govorila: „Nesrećna sam. Nemam utisak da mi to što ne stupam u kontakt s njim pomaže. Samo me čini zaista tužnom.” Na licu sam joj videla malu uzavrelu tačku koja pulsira od bola, dok joj je dah bio kratak jer je i tako gušila bol.
Želela sam da shvatim šta zadržava u sebi, šta joj to znači i koji deo nje ne dozvoljava da to otpusti uprkos tome što je Ted nedvosmisleno govorio kako je između njih sve završeno.
Uz to ju je i krivio što ga je zavela kao da je pao žrtvom njene ljubavi. Kroz plač mi je govorila: „Skoro verujem da je čovek, koji je on bio, sada mrtav, ali verujem da može da se vrati.”
Ah, osetila sam nalet energije. Možda smo dolazili do srži stvari. O čemu se radi kod tog vraćanja? Pitala sam se da li je povezano sa njenim katoličanstvom, vaskrsenjem. Razmišljala je duže vreme pritiskajući prstima bradu, kao Rodenov Mislilac i govorila polako kao da istražuje novu, nepoznatu teritoriju.
Objašnjavala mi je da mora pronaći autentičan način da se nosi sa time, kao i da zna kako je on romantičan, da voli misterije i ideju iskupljenja. Došlo je do izvesnog uzbuđenja kad je nastavila: možda se držala njega zato što je mislila da će izgubiti ljubav koju su imali ako odustane od nade da ga može vratiti.
Ali, konačno je ipak uvidela stvarno stanje i taj trenutak nazvala „prelomnom tačkom.” Rekla je: „Konačno shvatam. Do sada sam poricala da je tako. Ne želi me više iako jeste u prošlosti. Ne želim da obojim ceo svoj život time što mi nedostaje. Pozitivno je što znam šta smo imali. Mogu toga da se držim i da se vraćam tome tu i tamo, ali toga više nema.”
Osetila sam olakšanje što je sad u stanju da pronađe način da živi život kakav ima, a ne život iz snova. Bilo bi bolno suočiti se sa realnošću konačnog kraja, ali i to je bolje nego gajiti nadu u pomirenje.
Tokom sledećih nedelja, Marija se osećala bolje uprkos usponima i padovima kao i mukama zbog toga što joj je nedostajao. Pucala je od energije, govorila mi da je život bogat, uživala u poslu, započinjala nove, interesantne projekte i bila u stanju da uživa i iznova pronalazi zadovoljstvo u vremenu koje provodi sa decom.
Otišla je na jednu poslovnu večeru sa Kenom, što se nije često dešavalo, i tamo su joj ljudi prilazili da joj kažu koliko ga cene, što joj je prijalo. Kroz smeh je odgovarala: „Ako ste udati za radoholičara, bolje da je uspešan radoholičar, nego neuspešan.”
I tada je podigla pogled, kao da se iznenadila što je pronašla nove reči da ga opiše, i rekla mi: „Verujem u Kena. On je veran sebi.” Kako je beskonačno razmišljala o Tedu, pomislila je kako on ne živi svoj pravi život, što je umanjivalo njenu zaluđenost njime.
Dala sam joj do znanja da primećujem koliko joj je bogat život: videla sam to na njenom licu i po tome kako sedi u stolici. To joj je prijalo i još više se uzbudila dok mi je govorila: „Moja veza sa Endrjuom je dobila pravu meru. Tako sam srećna sa njim. Dobro ga razumem. I zahvalna sam za sve što imamo.
Uživamo u seksu, jedno drugom smo najbliži saveznici i mnogo se volimo.” Toplo me je zagrlila pred polazak. „Mislim da mogu da nastavim sa životom. Osećam da sam pohranila dobar deo svoje prošlosti u srcu i to nikad neće nestati, to mi je jasno, ali sad sam pomirenija s tim.”