Oduvek sam bila osetljiva na razne stvari, patnju drugih, nepravdu, siromaštvo, nemoć.

Često bih tuđu bol doživljavala ne kao neku informaciju spolja, već svojim grudima, svojim stomakom. I preživljavala je zajedno sa drugima. Ne mogu da kažem da je to skroz lako, ali navikla sam se. A i u poslu kojim se bavim ta vrsta saosećanja jeste prednost. Pomaže mi, vodi me i sugeriše kako i šta dalje u terapiji.

Bojana Glušac, psihodramska psihoterapeutkinja i osnivač PED metode
Bojana Glušac, psihodramska psihoterapeutkinja i osnivač PED metode

Ono o čemu večeras razmišljam je kako postoji jedna stvar koja mi sa godinama postaje sve važnija i koja mi izaziva istu vrstu tuge, kao i bolest, nemoć, nepravda.

Život po rutini i navici, život prepun mentalnog i emocionalnog haosa, život u trčanju da se nešto stigne, da se nešto drugo ne izgubi, život na velikoj klackalici prošlost-budućnost-prošlost-budućnost…onaj u kome se ne zaustavljamo i ne pitamo gde smo, kuda idemo, zašto smo tu, ne oslušnemo Sada, ne prepustimo se, ne uronimo u Tišinu svog unutrašnjeg prostora.

Postoji jedna divna priča o dva čoveka, koja hodaju Londonom.

Divan je dan, sunce sija. Jedan od njih predloži da idu metroom do tačke ka kojoj si krenuli. Drugi ga pita zašto, a on kaže da će tako uštedeti 20 minuta. Ovom drugom se ideja dopadne, uđu u metro i kada su posle par minuta izašli na željenoj stanici, došli od ulice, on sedne na prvu klupu i udobno se namesti.

Na to ga prvi zbunjeno zapita: „Šta ti je, što si seo? Idemo dalje!“ Drugi mu na to odgovori: „Trošim svojih ušteđenih 20 minuta.“

Često se setim te priče i pitam se:“Gde su moji, gde su vaši ušteđeni minuti? Imamo li ih? Kako ih trošimo?“

I zaista, ne osuđujem one koji sebi ne postave to pitanje nikada. Što više godina imam, sve više volim i poštujem razne načine koji ljudi pronalaze da žive, prožive, odžive sopstvene živote. Snalazimo se kako znamo i umemo, jer preciznih instrukcija nema. I znam da nije lako zaustaviti se i zapitati se. Mogu iz mraka nesvesnog da izađu neprijatne stvari, može biti bolno, može nas prodrmati. Ali, ipak me rastuži. I zaboli. Znam da može drugačije, i vredelo bi.