Tog kišnog martovskog jutra, istražujući sever filipinskog ostrva Luzon, stižem i do čuvenih pirinčanih terasa koje su pod UNESCO zaštitom.
Iznad predivnog sam amfiteatra, dok se ispod mene pruža bajkoviti pogled na nestvarno zelene terase.
Smatraju se najstarijom građevinom na Filipinima, i pravo su poljoprivredno remek delo, stvoreno ljudskom rukom, pre više od 2000 godina.
Napraviti ovako nešto nije ni malo jednostavno, pa su uložene godine i godine rada, kako bi se dobilo savršenstvo.
A to savršenstvo, napravilo je lokalno pleme Ifugao, koje je kreiralo zemljište za gajenje pirinča, u vidu terasa koje podsećaju na konture planine, a sistem za navodnjavanje je toliko savršen, da se i danas koristi.
Terase prekrivaju oko milion hektara brdskih obronaka, a ono što predstavlja pravi fenomen, je i činjenica da su pojedine rađene na brežuljcima čiji obronci imaju nagib i do 70 stepeni.
Kiša je padala ceo dan, ali to me nije sprečilo da siđem unutar amfiteatra i osetim čaroliju, čaroliju filipinsko zelenih piričanih terasa.