U današnjem svetu svi negde žure i akcenat je na efikasnosti.

Strpljenja je sve manje, a svi težimo da što pre i što tačnije uradimo ono što se od nas zahteva, ne bismo li dobili zasluženu nagradu, pohvalu, povišicu, status. Samo društvo nameće veoma nerealistične standarde kako treba da izgledamo, kako treba da se hranimo, kako treba da organizujemo svoje slobodno vreme i slično.

Anđelija Simić, psihološkinja

Sa naslovnica nam se smeše savršene porodice, uvek nasmejane, savršena tela, bez bora, viškova i sl. Postepeno nam se oblikuje slika šta treba da očekujemo od sebe i od drugih. I najčešće težimo nečemu što je samo po sebi veštački stvoren ideal. Jer ako budemo to imali imaćemo više pažnje, bolji status, bolje postignuće…jednom rečju, savršen život. Da li je moguće savršenstvo i zašto ga neki od nas toliko žele?


Pročitajte i ovo: Muškarci nikad ne prebole raskid



Pročitajte i ovo: Šta se dešava kad odluku braku ne donosimo mi, već naša trenutna osećanja


Taj pritisak ne mora biti toliko jasno izražen, već i u suptilnim formama. Na primer, slabo odmaranje, često žrtvovanje nekih aktivnosti sa drugima zarad rada, ostajanje do kasno na poslu, nedelegirnje obaveza u kući i u poslovnom svetu. Život pod ovakvim tempom često stvara osećanja konstantne frustriranosti, iritiranosti i trke sa vremenom. Ima se toliko toga za obaviti, a toliko malo vremena. Jedan cilj se ostvari, ide se odmah na drugi.


Pročitajte i ovo: Strah od intimnosti


U ovom krugu perfekcionizam zapravo postaje samoodrživ ciklus i večito stremljenje ka nekom cilju, dok život u međuvremenu prolazi bez toga da se vrednuju i neke druge stvari sem postignutog.

Foto Seth Doyle

Pročitajte i ovo: Šta to beše život, osim, posla?


Suštinski, u velikom su riziku za razvijanje depresivnosti, jer stalno preispituju svoju vrednost i svoju suštinu kao ljudskog bića.

Najčešće ispoljavanje perfekcionizma je kroz tri forme: sklonost ka redu, orijentacija ka postignuću i orijentacija ka statusu.


Pročitajte i ovo: Postoje li slobodne veze?


Kada malo uđemo u ličnu istoriju razvoja osoba koje imaju problem sa perfekcionizmom, a na terapiju obično dođu zbog psihosomatskih problema, naglašene depresivnosti, a ponekad i paničnih napada, uvidimo da su odrastali u okruženju gde su uvek morali da zaslužuju ljubav, gde je postojao uslov da bi bio voljen i gde se izuzetno cenio naporan rad.

Foto Jena Postma

Roditelji su nagrađivali osvojeno i krajnji cilj, a ne trud kao takav, a ponekad su decu otvoreno kažnjavali uskraćivanjem pažnje i ljubavi. Stoga se kod deteta veoma lako razvio mehanizam ‘‘Ja treba da postižem sve više i više, jer to mi onda obezbeđuje ljubav kao takvu i tada sam siguran‘‘.


Pročitajte i ovo: Male stvari stvaraju velike posledice


Više puta sam pefekcioniste upitala kako se osećaju kada dođu do zacrtanog cilja, a umesto sreće i radosti, oni su gotovo po šablonu svi odgovarali: ‘‘Osećam olakšanje.‘‘ Olakšanje da se za kratko oslobode pritiska i da se osećaju sigurno. Ali samo za kratko. Za kratko su vredni ljubavi, vredni pažnje. Sve dok se novi cilj ne postavi.

Uslovno davanje ljubavi ponekad ispoljavaju i narcistički orijentisani roditelji, nezadovoljni svojim životnim postignućima i ugrađujući sebe kroz dete. Dete tu ne predstavlja jedinku za sebe, koja treba da misli svojom glavom, već je roditeljevo sredstvo manipulacije dolaska do sopstvenog cilja. Međutim, ponekad su i sami roditelji modeli, gde nije potrebno bilo šta da kažu, dete jednostavno kopira njihova ponašanja i stavove ka životu, između ostalog i ovaj stav.


Pročitajte i ovo: Samo ranjeni i zaceljeni iscelitelj može da leči



Pročitajte i ovo: Problemi nastaju nepotrebnim zadiranjem u tuđe živote


Ljudi pokušavaju na sve načine da uguše ovu prazninu, putem moći,dominacijom, novcem, slavom, uspehom. Sve su to sredstva koja se koriste kao zamene za emocionalnu povezanost. Vrlo često ljudi sa ovim unutrašnjim radnim modelom i uspeju. Osvoje neke vrhove, ali na njima se osećaju veoma usamljeno, emocionalno prazno, reziginirano, bez istinske životne radosti. Mnogima od njih je teško da se suoče sa ovim delom sebe i utehe pronalaze i kroz samodestruktivne obrasce različitih zavisnosti.

Foto Lena Bell

Perfekcionizam nekada razvijaju i deca koja se osećaju veoma izolovano i neuklopljeno u svoju sredinu ili kao odgovor na osećanje sopstvene neadekvatnosti. Konačno će sada dokazati svima ko su, koliko mogu. Možda postanu konačno voljeni, obožavani, prihvaćeni.


Pročitajte i ovo: Ako hoćete da se zaljubite, uradite ovu psihološku vežbu


Mnogo je lakše suočavati se i preorijentisati se na konkretno,nego na ono što je unutar nas i suočavati se sa svojim praznim delovima iili sa onim što nas stvarno boli. To zahteva da naučimo da budemo posvećeni procesu, a ne krajnjem cilju, što je u suprotnosti sa filozofijom koju smo razvijali i održavali tokom godina.


Pročitajte i ovo: Kako da se nosite sa šefom koji vas maltretira?


To zahteva da iskusimo neke neprijatne emocije u dodiru sa životom, od kojih nas je perfekcionzam tako lukavo štitio. To, na kraju krajeva, zahteva da razbijemo savršenu ljušturu u kojoj smo i prihvatimo nesavršenost svog postojanja. Život od nas ne traži da budemo najbolji, već da se potrudimo najbolje što možemo.