Čarobnice simbolizuju misteriju, opasnost i strah.

Svaki susret sa nepoznatim, počinje strepnjom i strahom. Pretpostavka je da se u drevnim vremenima muškarac plašio ženine moći rađanja, intuicije i svojstvene mudrosti, izjednačavajući ih sa silama prirode.

Strahopoštovanje prema misterizonom činu rađanja prikazuju i mitovi, gde je akt rađanja metafora gotovo svih kosmogonija. Predanja najčešće poručuju da su svet, ljude, bogove i kosmos stvorila ženska božanstva. Rađanje predstavlja čaroban, magijski čin, posebno za čoveka „neznalačkog“ doba, te on ženu poistovećuje sa boginjom ili čarobnicom.

Iz knjige CIVILIZACIJA I ŽENA – MUŠKA ŽENA, II tom, XVI poglavlje – POSTINDUSTRIJSKI PERIOD I BUDUĆNOST ŽENE / MITOPSIHOLOGIJA, autorke Aleksandre Slađane Milošević, umetnice i psihoterapeutkinje, praktičarke transakcione analize, Službeni glasnik, 2012

Nerazdvojive dve polovine koje jedna u drugoj žive

Nekada su tvorci sveta bili parovi boginje i boga ili androgina božanstva, uključujući i ona samooplođujuća.

Grčki mit o androginom božanstvu Hermafroditu, sinu/kćerki boga Hermesa i boginje Afrodite govori o dvopolnom muško/ženskom biću, sa dva somatska i dva psihička pola. Poreklo imena Herm-afroditus potiče od imena boga Herm(esa) i boginje Afrodite.

U svakom ljudskom biću prisutan je suprotni pol koji je na različite načine predstavljen i na raznim nivoima aktiviran. U muškom polu je biološki i psihički prisutan ženski pol, a u ženskom muški. Mit o androginom bogu Hermafroditu govori o jednoj od verzija nastanka života, kada u prvobitnom ljudskom obliku nije bilo podele na dva pola.

Po mitu, božanstvo Hermafrodita je stvoreno iz velike ljubavi žene prema muškarcu. U delu Metamorphoses (Metamorfoze), rimski pisac Ovidije pripoveda kako je jednom neki lepi mladić lutao krajolikom u rodnoj Kariji, kada ga je ugledala nimfa Salmakida koja se na prvi pogled zaljubila u njega. Dok se Hremafrodit kupao u izvoru u kome je nimfa živela, posmatrala ga je i poželela da se njihova tela spoje u ljubavnom zagrljaju. Zamolila je bogove da udovolje njenoj želji, što su i učinili. Tako su se žensko i muško spojili u jedno – nerazdvojive dve polovine koje jedna u drugoj žive.

Iz ove priče je proisteklo i sujeverje o neodoljivosti žene, koje glasi da će „slična sudbina zadesiti svakog muškarca koji se iz Salmakidinih izvora napije vode“, tj. muškarac će „izgubiti sebe“ ili, po drugoj verziji, postati izrazito feminiziran.

Kraljica samostalnosti

Analiza grčkih mitova prikazuje jednostavne muške likove, nasuprot ženskim koji su psihološki i karakterno izdiferencirani. Opisujući ženino emotivno bogatstvo, pisci mitova (muškarci) su, čini se, najpre učili o sebi. Muškarac prati ideal maskulinog i ne priznaje osećanje slabosti, niti ga ispoljava, tako da česta pojava ženskih likova, u suštini predstavlja razotkrivanje njegovog ženskog dela bića.

Žena je oduvek bila poligon za proučavanje prikrivenih i potisnutih osećanja muškarca, dok je suština ženskog bića za njega zagonetka i izazov. Kompleksnost žene ostala je bez objašnjenja.

Popularna tema kraja XX veka je mitološka Lilit. Mistična i opasna, kraljica samostalnosti, izokrenuti bog-demon, strašna krešteća žena-ptica, krilata, s dlakavim nogama i kandžama na nogama, Lilit predstavlja Evin psihološki i moralni antipod.

Neodoljiva Lilit je simbol divljeg i nagonskog u ženi. Istovremeno, ona je muškarčeva zla, ali podsticajna i kreativna Anima, njegova sloboda i suštinska priroda koja ne želi majku, već pravu ženu za ljubavnicu ali ne zna kako da se oslobodi zabrana. Lilit je njegovo sazrevanje, unutrašnja ličnost koja se od adolescencije, do kraja seksualne moći bori za priznanje. Muškarac voli i plaši se žene Lilit, kao što se plaši svog nagonskog.

U knjizi, u podnaslovu „Lilit su izmislili muškarci“ kažem da se tama muškarčeve duše, često presvlači u žensko obličje, te da je lik Lilit tako osmišljen da ispunjava više aspekata muškarčevih potreba.

Zašto su žene u svesti tvoraca mitskih priča sinonim za opasnost, nevolju i strah?

Hroničari mitova su zabeležili predanja o strašnim čudovištima, uglavnom ženskog roda.

Meduza sa Krfa u crnoj bronzi

Osim stoglavog Tifona, pedesetoglavih, storukih Geinih divova Hekatonhejra koje je otac Uran zbog ružnoće bacio u utrobu zemlje i zabranio da odatle izlaze, Argosa sa stotinu očiju raspoređenih po čitavom telu koji je čuvao Herinu sveštenicu Iju kada ju je Zevs pretvorio u kravu, troglavog Kerbera koji je u podzemno carstvo mrtve puštao ali iz njega ne, gigantskih jednookih Kiklopa, strašnog Minotaura sa glavom bika, zlog monstruma Nemejskog lava koga je majka boginja Meseca, Selena odmah posle porođaja od užasa ispustila na zemlju, ostala opaka čudovišta se uglavnom javljaju u ženskom obličju. Ove nemani strašne pojavnosti, poput Kete, Gorgona, Graja, Ehidne, Hidre, Himere, Haribde, Scile, Harpija, Sirena, Sfinge, Kirke, Lamije, Erinija, Manije i drugih, teško su pobediv izazov.

Potreba muškarca da reši unutrašnju personifikaciju žene projektuje se u svest, gde postaje realnost.

Ova potreba se javlja u zamišljenom svetu mita ali kada se osvesti, gubi intenzitet i razrešava se. Iako je čudovišna mitska žena najčešće nesavladiva čak i njoj, kao u slučaju strašne Gorgone Meduze, hrabri junak Persej, može doći glave.

Demistifikaciju likova opasnih žena predvode muška istraživačka priroda i destruktivnost sa motom: prvo raščlani, zatim uništi. Po istom principu, muškarac „rastavlja“ ženu, da bi je potom diskvalifikovao – uništio.

Destrukcija nije svojstvena samo muškarcu. Kod žene se, takođe, javlja želja da se drugi uništi, kada s predumišljajem muškarca obezoružava i slabi svojim moćima. Dodala bih da se u ženi može javiti i sindrom „bogomoljke“ – muškarac, koji obavi funkciju oplođenja gubi posebnu svrhu u ženinom svetu.

Mehanizam poništavanja i diskvalifikacije žene, nastao je u davnim vremenima i ostao aktuelan tokom smena cvilizacija.

Formula diskvalifikacije je uspostavljena: lepa žena, je apriorno etiketirana kao nemoralna.

Ako je majka, onda je neprivlačna; ako je opasna, onda je ružna; ako je snažna, onda je muževna; ako je nevina poput Pandore, onda razdevičenjem donosi nevolju muškarcu i čitavom čovečanstvu; ako je mudra, treba je se kloniti; ako je stara, onda je beskorisna itd.

Iako je Kirka Odiseju, uprkos izneverenoj ljubavi, omogućila da pronađe put kući i vrati se dragoj Penelopi, pamtimo je po onim karakteristikama koje je mitski tvorac stavio u prvi plan. Kirkinim imenom se pogrdno naziva lukava, zavodljiva i pohotljiva žena, a ne ona požrtvovana, nesebična, opraštajuća, što su dominantne odlike Kirkinog karaktera. Semonidov (antički pisac) sud da „nema dobre žene“, ostaje na važnosti.

Muškarac se žene radije plaši, nego da je poštuje! Radije će je učiniti opasnom, nemoralnom, besmislenom, jer je tako lakše diskvalifikuje. Posebno loše i zle žene su čarobnice, veštice i u današnjem vremenu, neopaganke ili one od muškarca nezavisne.

U grčkim mitskim pričama nema muških čarobnjaka.

Boginja Hekata Kiaramonti, vrhovna čarobnica, rimska skulptura trostruke Hekate, vajana po helenističkom originalu, Museo Chiaramonti, Vatican Museums

Bogovi su svoje suparnike ili miljenike pretvarali u životinje, biljke ili stenje, a najveće moći među ljudima imale su čarobnice. Pored Kirke i Medeje, pojavljuje se i drevna boginja Hekata, vrhovna čarobnica i zaštitinica svih čarobnica. Njen kult inače nije bio ekskluzivno namenjen ženama.

Čarobnice su poznavale veštinu pripremanja specijalnih lekova – na grčkom pharmaka (farmaka) koje su dodavale u razne napitke. Kirka je Odisejevim mornarima farmaku stavila u piće, te su zaboravili svoju domovinu. Potom ih je lako pretvorila u svinje (veprove) a istim moćima, vratila ih je u ljudski oblik i oslobodila. Lepa Helena Trojanska je takođe sipala čarobne tvari u piće svom mužu Menelaju. Govorilo se da posle uzimanja ovih napitaka, čovek celoga dana ne bi plakao.

Stručnjaci smatraju da je farmaka koju je Helena koristila najverovatnije bio opijum. Pitije su se opijale mirisima lovorovog lišća i u transu proricale sudbinu bogovima, vojskovođama, filozofima i običnim ljudima. Egipatske i babilonske žene su takođe poznavale tajnu pripremanja magičnih napitaka.

U periodu animizma, u odsustvu bogova i religije, verovalo se da se od zlih duhova može braniti ritualnim radnjama. Zli duhovi su vladali prirodom, klimatskim promenama i godišnjim dobima, a obredi prizivanja kiše i primena čarolije trebalo je da ih umilostive. I ženinu moć stvaranja života, neznalački čovek predistorijskog vremena smatrao je čarobnjaštvom i poistovećivao je sa sličnim silama prirode.

Tragovi animizma koji ženu povezuju sa onostranim, nisu nestali iz svesti muškarca, od veštica inkvizicije, do današnjih neopaganki.

Ženine osobine koje sâm ne poseduje, muškarac je poistovećivao s nadprirodnim ili božanskim. Moć žene, međutim, nije čarobnjaštvo već bolje izbalansiran odnas sa prirodom uz intuiciju i radoznalost, koji su darovi u funkciji održanja vrste. Antoni de Melo u bestseleru Buđenje kaže da postoje samo dve stvari, „Bog i strah“. Strah, nastao u trenutku rađanja mitske svesti, muškarac je preselio na ženu i nije ga prevazišao. Jedan od uzroka agresije muškarca, upravo vodi poreklo od straha od žene.