Znam da ne vredi da ti pričam bilo šta, dok si u toj „dno“ fazi, ali neko mora da ti kaže, par stvari. Možda ti se posle ovoga, samo malo razbistri i ispliva na površinu, ono to već znaš.

Spremam ti ja stan prošle subote, kad, naletim na moje stare Nokia telefone. Sve ih čuvam. Kao, uostalom, i spomenare, leksikone, pisma, albume sa sličicama „Sarah Kay“ (ne fali ni jedna), cedulje sa ljubavnim porukama, koje su mi slali dečaci, koje sada, ne bih ni prepoznala.
Aleksandra Prica
Aleksandra Prica

Ne bi ni oni mene, pa šta?!

Ih, volim da čeprkam po tome, više nego dobar biftek. To je moj ulazak u vremeplov, iz kojeg uvek, izvučem nešto korisno, za trenutak sadašnji. Ili, budući?! Uključim ti ja tako, jednu Nokiju, i krenem da čitam poruke i da gledam slike.

Ohoho – smeškam se – vidi starog lava, kako je on mene slatko lagao! Hm, pa dobro, nisam mu ni ja dužna ostala. Dobio je on svoje. Ako me se nekad seti, mora da mu još zvoni u ušima. Kakav folirant!

Čitam dalje, zamalo mi „suza“ nije krenula od tuge, za nesrećnim bračnim životom, ovog drugog, bivšeg kolege, koji i dan danas, gura kolica u hiper-marketu, dok ga ona njegova veštica (kako ju je on zvao) mazno drži pod ruku. Evo, razvodi se, već trinaesta godina. I posle kažu, da nije sporo domaće sudstvo? To mu je, sigurno, jadniku, zastarelo!

Poruka po poruka, datum po datum, srca, cvetići, čestitke, kad, odjednom, iskrsnu mi pred očima, istinita anegdota, koju je doživeo moj ćale, u Pirotu, početkom osamdesetih. Bio je zakasnio na poslovni sastanak, zbog nekog zastoja na putu, pa je morao da prenoći u hotelu. Šta da radi čovek, da prekrati popodne i noć u gradu, u kojem ne poznaje nikog, a tada, nije bilo ni TV-a u hotelskim sobama. Kupio je dva dnevna lista. Jedan je, za njega, bio „ništa“. Došao je na recepciju i stavio obe novine na pult, dok je čekao ključ od sobe. Recepcionar je pogledao novine, pa njega, i zakukao, kao da je ranjen:

– Aaaaaaa, aaaaa b’e b’ate, b’ate, b’ate…Leleleeee!

– Šta Vam je? Šta nije u redu? – pitao je, ćale, šokiran.

– Lele, ba’te, šta će ti dvoje novine? – pitao je zgranuto.

Ćale se nasmejao sa olakšanjem, i rekao mu:

– A, to? Pa, vidite, nisu iste. Ovo je Politika Ekspres, a ovo…

– Ma, vidim, more – prekinu ga recepcionar ljutito – nesam slep. Nego, zašto, ba’te pare ludo da bacaš? Oni more, isto pišu, isto lažu, a ti, pare da bacaš?!

Valjda, zbog toga, što vidim da nema razlike, ama baš nikakve suštinske razlike, između tih poruka, pisama i obećanja, već decenijama, hoću da ti kažem – nemoj na to da daješ pet para. Isto pišu, isto lažu, a ti, da se sekiraš. Da ludo trošiš i vreme i nerve?! Vidim i ja, kao onaj na recepciji, da nisu isti, samo…znam ja da je utešiti, razočarano i još uvek zaljubljeno srce, nemoguća misija. Ima mnogo boljih antidepresiva, od onih, za kojima danas svi olako potežu. Samo krckaju one plastičice prekrivene staniolom. Ma kakvi!

Svako ima svoje „sveto trojstvo“, a ja sam moje, nasledila, pa od koga drugog, nego od babe. Kako joj je koja ucveljena prijateljica ulazila i krenula da jadikuje još sa vrata, ona je, brže bolje, nudila slatko od šumskih jagoda, domaću jaku crnu kafu i višnjevaču. Sve to, da im srce sedne na mesto. U otmenim servisima, nego kako! Ova, jadna, suze roni, gnječi one jastučiće sa sofe (mmmm, kakav antidepresiv), dvoumi se između hemijskog i hladnog oružja (sone kiseline i tučka za meso), a moja baba, mrtva ’ladna, melje kafu na ručni mlin i kaže:

– Što mrzim onu kafu koja je već samlevena u radnji, to je čudo jedno!

Tu se, da drama bude veća, zatekne još neka dama iz poznatog kružoka, pa ubacujući inserte iz svog nesrećnog  ljubavnog života, samo doliva ulje na vatru. One ulje, baba kafu i višnjevaču. Kad ostavi sonu kiselinu i tučak za meso, taman misliš smirila se, a onda nailazi novi talas i ključno pitanje – da li će se, do tada, gad, skot, idiot, đubre…vratiti u njen zagrljaj i moliti je da mu oprosti?

Eh, tu je moja baba, hvatala racionalni kolosek i pričala, kako će to proći, kako nije jedini na svetu, kako ima i lepših i boljih, da je jutro pametnije od večeri… Ali, kako već rekoh, ko je taj, koji je utešio razočarano i još uvek, zaljubljeno srce? Hm, hm.

Spontano okupljena dobrovoljna grupa za sanaciju ljubavnih jada vredno radi, vida rane, ali „ranjena“ traži samo jedno! Odgovor na pitanje – da li će se ON vratiti.

Čujem babu kako melje kroz zube, praćena drobljenjem kafe u mlinu – ma, joj, ne bi mi trebao više, ni da mi se javi. Ojađena žena, neće da odustane, dok ne dobije nalaz konzilijuma, sa babom na čelu:

– Šta ti kažeš, draga moja, hoće li se vratiti – gleda je uplakanim očima, širom otvorenim, kao da očekuje presudu Vrhovnog suda, od koje joj zavisi život.

Moja baba, koja je prošla trnovit put, nije htela nikog da laže. Udisala je miris, tek samlevene kafe, kao opijum, i govorila, ubedljivo:

– Hoće. Nema onoga koji se nije dovukao, kao papudžijski mačak. Podvijenog repa.

Svi smo horski odahnuli. Eto, konačno, onoga što se tražilo kao jedini lek. Malo sutra! Ništa nije gotovo, dok sudija ne svira kraj. Usledilo je poppitanje, više vapaj, koje je pretilo da ugrozi, naglo poboljšanje:

– Kada? Ali, kada??

Svi smo bili pretrnuli, dok je baba samouvereno nastavila:

– Vratiće se on, kad-tad! Ako ne pre, a ono, kad mu „ona stvar“ bude gledala u cipele, umesto u šešir! Onda, sigurno!

Eto, draga moja, piši, briši i uzdiši, dok ne naletiš na pravog. Nema ti druge. Ako želiš zgoditak na lutriji, moraš stalno da igraš. Tako je i u ovoj igri. Naići na pravog nije stvar mudrosti i pameti. To je stvar sreće. Ako budeš sedela u stanu i patila za „njim“, šanse su ti, nikakve. Od plača, možeš da dobiješ samo podočnjake. Hajde, umij se hladnom vodom, našminkaj se i pravac negde na kafu. Može i višnjevača. Ja je nikad ne odbijam! I ne čekam nikog da se vrati. Čak, i kada bi se vratio, pre „babinog roka!“ Bolje je nešto sveže. Dok ponovo ne zalelečem: More, znam da nisu isti, samo, isto pišu, isto lažu!