Ne pamtim više sasvim precizno, protok vremena u danima, mesecima, godinama, za mnogo toga.

Nego, onako, otprilike! Otprilike, ako ne zapišem. Kažu da je sasvim OK to što precizno znam šta mi se dešavalo pre 25-30 godina i to što nemam pojma da li je nešto bilo pre dva, tri ili pet dana.

Aleksandra Prica

I da nije OK, to je tako. Šta da mu radim?! Verovatno tome više ne pridajem nikakav značaj.

Dakle, pre izvesnog vremena, ne bih znala da kažem tačno koliko, pozvao me je jedan prijatelj. Reče:

– Čitavo pre podne sam mislilo na tebe. Baš si mi trebala.

Mora da je bila neka velika gužva, neko s.anje ili neka velika verbalna makljaža, mislim ja, čim si se mene setio? Što bi rekli u Bosni, belaj – garant?!

– Što me nisi zvao? Znači, „proš’o voz“? Sad ti više ne trebam? – pitala sam.

– Danas su nas, u firmi, naterali na neko predavanje, kod neke ženske koja se predstavlja kao lajfkouč. Jbt, pa ono nije normalno. Nas pedeset ćutalo je pet sati, kao stado ovaca, dok nam je ona ispirala mozak. Evo, šaljem ti link. Ovo je njena prezentacija. Pogledaj je malo i vidi šta baljezga, života ti – govorio je nervozno.

– Konfuzan si, brate. Što si na mene mislio? Ličim ti na nju? – znala sam da nije to mislio, ali sam htela da mu skrenem pažnju da je toliko nervozan, da preskače dok govori.

– A, ne, ne, ne…mislio sam na tebe jer sam znao da joj ti ne bi oćutala. Tačnije, mislim da si bila tamo, naterala bi je da pokupi pinkle i pobegne, zauvek. I to posle pola sata.

– Ili bih ja pokupila pinkle, posle 10 minuta. ’Ajde, zvaću te kad budem pogledala link – uspeo je da me zaintrigira.

Kliknula sam i videla. Prvo sliku, jer prosto bode oči. Pročitala sam, onoliko koliko mi je bilo dovoljno. Što bi moj zet u šali rekao – više nego veoma! Nema podataka o zvanju, obrazovanju, bilo čega verodostojnog, što bi ukazivalo na to da osoba može da podučava, bilo koga, bilo čemu. Opsovala sam u sebi.

Inače, ja ponekad psujem. Ne smatram to velikim grehom, nego izduvnim ventilom. Kad mi se smeje, smejem se, kad mi se plače, plačem, kad sam gladna jedem, kad mi se psuje, psujem. Nekome to nije normalno, a meni nije normalno da se nekom kezim u lice, a u sebi mu psujem sve, od tave do tepsije. Kada bi se ljudi grohotom smejali onda kada su najžalosniji, ili, kada bi jecali od tuge onda kada su najsrećniji, bilo bi normalno da se prave da je sve u redu onda kada ne samo što nije u redu, nego nije ni humano. Nisam skrenula sa teme. Ovo sam napisala, najnamernije.

Elem, pozovem ja njega ponovo, i pošto znam da on koketuje sa religijom (tako ja zovem one koji se deklarišu kao vernici, a ja ne vidim da to stvarno i jesu), kažem mu:

– Šteta što hrišćanstvo ne priznaje reinkarnaciju. Da je priznaje, ja bih prestala da psujem, postila bih svaki post na vodi, i molila se da se u sledećem životu budem ona, ili kao ona. Ovako, slabe su mi šanse. I na nebu, i na zemlji.

Ćutao je. Videla sam da sam ga zbunila ironijom, pa sam nastavila:

– Šta si se umusio? Volela bih da budem, ne samo kao ona, nego kao mnogi koji su isti takvi. Samo se drugačije zovu i prezivaju i imaju drugačije oči. Treba to smisliti. To je umetnost. Prodavati praznu slamu za velike novce. Umetnost je i za male, a ne za velike. Neko je pokušao da klonira Nušićevog dr Milorada Cvijovića i ispala mu je epruveta. To se rasulo svuda, u tri lepe šargarepe. Raste bez navodnjavanja. Nego, ona mora da je „nečiji“ projekat. Neko od glavonja je to organizovao da se ugradi, pod parolom, edukacije zaposlenih, a zaposleni moraju da bleje u nju, jer to je, Bože moj, sve u njihovom interesu. To predavanje je zbog njih, ne zbog „preduzetje“. Da bi se njima lakše upravljalo, čitaj – manipulisalo.

I, šta reče, brate? Zbog tuđe love, vas pedeset, pet sati blejalo je kao telad?

– U pravu si. Znamo i ko ju je doveo, i ko se talio. Svi su „odlepili“. Evo, svi komentarišu isto. Šište i stenju – zvučao je nemoćno.

– I? Jeste vi svi mutavi? Da li je bio iko ko se upustio u argumentovanu debatu?

– Kakva debata? Šta da debatujem na nebuloze? – branio je on svoju pasivnost.

– Čemu ti služi poštena diploma Pravnog fakulteta, jadna ti majka?

– Daj, molim te, što me i ti zezaš? Ja te pozovem da te pohvalim, a ti tako? – ljutio se on.

– Ne zezam te. I ne vidim to kao neku pohvalu. Iskreno, zgranuta sam činjenicom da obrazovani, elokventni ljudi, koji razumno rasuđuju i nisu maliciozni, na sve ćute k’o …! Da je bar, taj seminar, jedini?! Seksanje u zdrav mozak je ovde postala najnormalnija pojava. Nego, svi ste vi fini?! Idete linijom manjeg otpora, trudite se da ostavite utisak, da se nikom ne zamerite. Gunđate u sebi, a tražite glasnogovornika, da kaže naglas ono što svi mislite, jer nemate m.da. Ili, lajete po internetu pod pseudonimom, ili kao anonimusi. Tastatura, kao lek za sve frustracije? Nemam problem da kažem ono što mislim, i ti znaš, da ja zbog toga imam problema. Nije mi teško da govorim u tuđe ime, kad već govorim u svoje. Nije u tome štos. Stvar je principa. Smučio mi se taj kukavičluk. Čim vam priprete, onaj glasnogovornik, kome ste do juče tapšali, postaje budala.

„Cccccccc, vidi kako se usuđuje? Mislim, sad je preterao. Uvredio je naše neprijatelje, a mi ne želimo nikog da uvredimo. Mi volimo našeg neprijatelja, kao i prijatelja, kao mamu koja nam je život dala. Ne, ne…nismo mi baš tako mislili. Mi smo za kompromis i za ljubav. Za mir u svetu, kao da Mis Univerzuma.“

Ne živim u ubeđenju da ću nešto promeniti time što se ne libim da se izjasnim javno o bilo čemu. Znam sigurno, da neću promeniti ništa, ako budem ćutala i gutala kao ćurka kukuruz, sve što mi neko servira. Ne mogu da tapšem nebulozama, kao što je predavanje čuvenog dr Milorada Cvijovića, sjajnog Nušićevog lika, koji ni sam ne zna šta priča, a ostali, misle da nisu njemu dorasli, pa da zbog toga, ne razumeju šta on bulazni. Zato tapšu i klimaju glavom, dok im se dlanovi ne upale, a glava ne klone. Da li od stida, ili od vrtoglavice, nemam pojma. Potcenili ste i sebe, i svoje pošteno stečene diplome. Boli me uvo i kakva su vremena i kakva je država.

Znam, ti ćeš reći, ma ko ga šiša, to je samo pet sati ispiranja mozga. Preživeću. Nije vredno nerviranja. Pet sati tamo, 10 sati onamo, sat po sat, mesec po mesec, godina po godina. Proleteće čitav život, u glumatanju finoće, dok sa tobom brišu patos, lažnjaci, snobovi, skorojevići i psihopate.

– U pravu si. Samo, ne mogu da se nerviram – uzdahnuo je duboko.

– Poenta i jeste u tome, da to ćutanje nije garancija smirenosti i očuvanja nervnog sistema. Nerviraš se i dok ćutiš. Da nije tako, ne bi se javio da mi pričaš o tome. Tebe u stvari proganja to, što ste svi ćutali. Sutra ćete se sašaptavati po kuloarima. Obično ćoškarenje. Čemu? – opet sam postavila suvišno pitanje.

– Jbg! – bio je jedini odgovor.

Izgleda da su pali na ispitu ovi koji stvarno nešto znaju. Svi junaci, nikom ponikoše, pa u crnu zemlju pogledaše. Ustupili su mesto Cvijovićima. Sležu ramenima. Čestitaju im. Treba biti dopadljiv, biti pozitivan. U gomili je komfornije. Smešiti se i biti doteran, kao Jehovini svedoci kad ti pokucaju na vrata.

Jedina dilima koju imam je da li se dopadaš sam sebi, odričući se integriteta, da bi se dopadao drugima!

Eto, samo to me zanima. Da li se prezir prema samom sebi, gomila i potiskuje sve ono dobro u nama, stvarajući bes, mržnju i agresiju, dok se pravimo da volimo sve oko sebe i da nam niko ništa ne može, ako zauzmemo stav lotosa, kroz koji „kanališemo“ negativne emocije? Da li je to jedan od vidova regrutacije, onih finih, što ni mrava ne bi zgazili, pa osvanu u novinama kao višestruke ubice?

Šta je svrha? Gde je suština? U čemu je smisao? Jer kada neko ne ume da mi konkretno, jasno i zdravorazumski odgovori na ova pitanja, ma koja bila tema, a hoće da me podučava i još traži da ja to praktikujem, mene neće videti na njegovom ispiralištu mozga. Ni minuta. A ne pet sati, nekoliko meseci, godina, decenija.

P.S. Ono, za stav lotosa, rekla sam otprilike. Ako sam pogrešila naziv stava, vi ubacite naziv koji je ispravan. Onaj, koji vam pruža savršeno blaženstvo i odbranu, dok vas neko …. u zdrav mozak. Znate već šta? Da ne psujem više. Kome smeta, neka ubaci biip. Slobodno!