– Gospođo, ako imate, dajte mi neke stare novine – reče vodoinstalater, meni simpatičnim akcentom.

– Izvolite – dodajem mu časopis koji sam na „brzaka“ dohvatila, preskačući preko njegovog alata i nereda koji je napravio.

– Neee to, gospođo. Novine. Znate li vi šta su novine? – gleda me iznenađeno.

– Ako mislite na dnevnu štampu…? – ne uspevam do kraja da dovršim rečenicu.

– E, to. Na to sam mislio. Ne može ovo da upija vodu. Treba da podmetnem da vidim da li kaplje negde.

– Nemam dnevne novine, odavno ih ne kupujem. Jedino da vam da lap-top ili mobilni telefon. Tu su mi dnevne novine – nudim mu alternativno rešenje uz osmeh.

Aleksandra Prica
Aleksandra Prica

Nasmejao se kiselo i uzeo ponuđeni časopis.

Dok sam stajala pored njega kao kakav šegrt, dodajući mu krpu, novine i slično, zvonio je telefon. Fiksni. To je već pomalo nostalgičan zvuk. I znak, da te zove neko ko te jako dugo i jako dobro poznaje. Provereno. Ne znaš baš pouzdano ko, dok ne pogledaš, ali znaš da nema greške. Neko – jako drag. Ne treba tu puno pameti, niti vidovitosti. Moja drugarica iz srednje škole. Ostale smo – uvek dobre. Uvek različite i uvek iste.

– Šta radiš? – započinje ona i ne dajući mi prostora da odgovorim i nastavlja – Nemoj mi reći da nemaš vremena danas popodne za jednu kafu. Odavno je nismo pile. U pet te čekam u našem kafiću – vergla kao automatska poruka na onim servisima sa kojima ne možeš da se ispričaš, nego samo da stiskaš dugmad za ponuđene opcije, od kojih uvek nedostaje ona koja tebi treba.

– Čekaj – javiću ti. Tu mi je vodoinstalater, neko zagušenje u vertikali, pa je procenio da, baš iz moje kuhinje, najlakše može da otkloni kvar. Moram da spremim taj nered povrh svega, a nisam planirala – tražim gde se „gasi“.

– Sredićeš ti to do tada, znam te. Vidimo se u pet. Jedva čekam. – ostavi ona mene sa poluotvorenim ustima, da progutam rečenicu koju nisam izgovorila, jer nisam imala kome.

Svaki put kada dođe do nekog kvara na instalaciji, meni padne na pamet da treba da imam sajlu. Sredila bih to sama, da ne čekam majstora koji dođe kada njemu odgovara, napravi mi nered.

Dok je tu, ne mogu ništa da radim. Ovako, kada bih imala tu sajlu? Ionako sam do sada mnoge stvari sama popravljala, zavrtala ventile, skidala sifone, čistila. Sad nema ni tih sifona, još je lakše. Posle, kada majstor ode, zaboravim na sajlu do sledećeg puta. Ne znam ni gde se to kupuje?

Poznati ambijent u pomalo pohabanom separeu „našeg“ kafića. Nalaktila se na obe ruke, naslonila bradu na prekrštene šake, gleda me ljubopitljivo i značajno.

– I? Šta ima novo? – vidim da me je nanišanila. Znam taj pogled i znam da znači unakrsno propitivanje.

– Nema ništa. Baš ništa. Manje-više, kolotečina – ignorišem uporan pogled.

– Glupo pitanje, čim se i dalje bakćeš sa vodoinstalaterima i drugim majstorima. Umesto da nađeš – jednog. Da on vodi računa o takvim stvarima. A ti, draga moja, malo da uživaš. Samo, ti si tu kriva. Ne bih mogla tako-nikada! – i odmah nastavlja – treba svoje sposobnosti da usmeriš u drugom pravcu. Misli malo o tome dok budeš zavrtala ventile!

Kako sad da je pitam da li zna gde se kupuje sajla? Nekada smo, obe, imale iste nade. I obe smo se, kao devojke, bezbrižno njihale držeći se jednom rukom za mesec. Jedna aterirala, druga i dan danas veruje u čuda.  Nas dve, kao nebo i zemlja, ali nade i želje iste. Sigurna sam, nade i želje, koje su bar slične kod svih nas. A lavirint koji vodi ka njihovom ostvarenju?

Koliko njih, kada počne da se gubi i luta po lavirintu, promeni svoj cilj? Promeni želju? Spusti kriterijum? Samo da se izvuče iz tog lavirinta. Da nađe prečicu?

Moja školska je to radila. Udala se prvi put za jednog koji ni po čemu nije bio sličan onome što je ona govorila da želi. Posle kraha prvog, ušla je u drugi brak. Potrajalo je i to neko vreme, mada, spolja gledano, i to je bio čudan spoj. Gde je drugi, tu je i treći. Ostade do danas u toj luci, koja se ne bi mogla nazvati mirnom. Mojim okom gledano. Jedino smo potpuno saglasne oko jedne stvari: Ni ja, ne bih mogla tako. Nikada!

Ona je menjala želje, ciljeve, muževe pokušavajući da pronađe – sreću! Tragala sam i ja,  ali bez namere da promenim cilj i spustim kriterijum. Poznajem sebe. Mogu sebe da lažem da sam spustila kriterijum da bih lakše preskočila niže postavljenu lestvicu. Za publiku! A, šta će mi to? Ne živim  za publiku.

Umesto kriterijuma, spustila sam visinu štikli i prag tolerancije.  Nije mi jasno, kako sam nekad mogla da provedem toliko vremena u njima i zbog čega? Taj lelujavi hod, na visokim štiklama,  samo me je vrteo u krug. Osim blage vrtoglavice, nije doneo ništa važno.

Tu sam dozvolila sebi da malo odlutam, jer znam model njenog ubeđivanja. Ona to radi iz najbolje namere. Znam je više od četvrt veka, pa je puštam. Iskreno se brine, jer ne ume da bude sama. U stanju je svašta da uradi da bi sačuvala zajednicu, pošto-poto. Bezgranično. Ja, do neke granice, koja se vremenom pomera naniže. Šansa da se u tom delu razumemo, potpuno je iščezla.

– Šta ti, zapravo tražiš? Nema ništa idealno. – nastavlja da ređa i selektuje potencijalne „kandidate“, prošle i sadašnje, svakako po njenom kriterijumu. – Evo! Šta je njemu falilo? Ništa. Ništa pod Bogom dragim. – već temperamentnije govori, iz očiju počinje da joj se rasplamsava žar, dok hvali jednog od mojih bivših. – On je meni, bio super.

– Meni nije! Nikad nisam očekivala ništa savršeno. Samo meni podudarno. Nekoga, kome su moje vrline vredne toliko, da može da prihvati i moje mane. Mene takvu – kakva sam. I obrnuto. Ništa više. Ne podnosim implikacije: Ako – Onda. Ako ti budeš ovo, onda ću ja ono…O manipulacijama i kalkulacijama, da ne govorimo. Nisam postavljala okvire ni kako treba da izgleda, ni šta da bude po zanimanju, niti visinu njegovog računa. Eto. Samo to. Nesavršenog koji meni dobro, komotno, pristaje.

Brižljivo je brisala salvetom tragove ruža sa ivice šolje za kafu. To je uvek radila kada je saterana u ćošak, kada joj ponestaje reči i ideja. Opet, taj izraz lica tužne devojčice kada nešto nije kako je ona zamislila da bi trebalo  da bude. Posebno, kada je za nekoga emotivno vezana. Kada bi ona želela da se  stvari odvijaju prema filmu koji ona ima u glavi.

– Znaš – nastavljam ja – nema svrhe da „tupimo zube“ po ko zna koji put. Do danas, nismo se usaglasile ni oko toga da li se, ili ne, dinsta meso za sarmu. Ja dinstam – ti ne.  Ne jedem sarmu ako nije savijena od dinstanog mesa, a ti je, ponekad jedeš, iako je ne voliš pripremljenu na taj način. Ti si svoje recepte menjala više puta, a ja, eto, nisam. Specijalitet „ja ga jedem-ono jede mene“, tako odomaćen, baš ne podnosim. Radije ne bih ništa. Ili-ili! – završavam i očekujem da je ta tema završena.

– Hm?! Nisi ti „grobarka“ samo zbog toga što navijaš za Partizan, već i zbog toga što odmah zatrpaš, čak i samu pomisao da bi mogla, bar da probaš…

– Probala sam – prekidam je prvi put – i ti to znaš. Mislila sam da će mi se možda i dopasti ono što nikada nije. Da je sarma – sarma. Vidiš, mila, meni nije. Ne želim da probam ono što znam da se meni ne bi dopalo. „Može biti“ postoji samo dok ne probaš i ne uveriš se šta želiš. Posle toga, ili jeste, ili nije! Nisam više dete kome pristaje da raskupusa sarmu i ostavi je, tako zbrljanu, na pola. Nepristojno je, zar ne?

– Ipak, draga moja, ti previše tražiš. Od kada te ja znam, uvek isto. Podudarni?! Traži nešto Ne znam šta bih ti rekla? – ne podiže pogled, zadubljena u glancanje šoljice sa koje je odavno skinula tragove ruža – Jako bih volela da mogu nešto konkretno da ti kažem – završava razočarano.

– Možda i možeš?! Da ne znaš, slučajno, gde se kupuje sajla?