Prema prostoj definiciji, savršen zločin je onaj koji nikada ne bude otkriven. Za njega, znaju samo zločinac i žrtva.

Neki kažu da nema savršenog zločina. Ipak, mislim da postoji, i da, samo žrtva može da donese odluku o tome da li će ostati neotkriven, ili, kako vole da ga zovu – savršen!
Aleksandra Prica
Aleksandra Prica

Tu smo! Dakle, žrtva ipak nije sasvim nemoćna. Ona može da preokrene partiju, koju njen tiranin savršeno igra, prema svojim pravilima. On je samo prvi servirao i ima prednost.

Psihološko nasilje! Nema modrica, nema krvi, nema podliva, nema forenzičkih tragova, teško ga je dokazati. Još teže je oteti se iz njegovih kandži. Nasilnik je počeo da plete mrežu, mnogo ranije, pre nego što se žrtva u nju uplela.

Nisam psiholog, ni psihijatar po zanimanju. Kod nas je, nažalost, još uvek sramota potražiti psihološku pomoć? Zašto? Da se ne bih upuštala u detalje, to je, takođe, deo tradicionalnog nasleđa (ne isključivo), kao što je deo tradicionalnog nasleđa prihvatanje uloge žrtve i življenje sa osećanjem krivice, po sistemu – ti si kriv, što si živ! Ako znamo da kod nas, u osnovnim i srednjim školama, decu plaše ili još gore, etiketiraju rečima: „Ići ćeš ti meni kod psihologa“, svaki komentar je suvišan. Ovo je jako važno, jer dolazi od obrazovanih ljudi, čiji je zadatak i poziv da vaspitaju i obrazuju, i dešava se u školama, kao instituciji sistema!

Tu smo, dakle! Ovo sam spomenula baš zbog toga, što psihološko nasilje, nije posledica, tamo nekog zaostalog kraja, i ne dešava se u porodicama koje žive na selu. To nije specijalitet neobrazovanih. Ne!

I, nije, tamo negde! Nažalost! Pošto, kako rekoh, nisam stručnjak iz oblasti psihijatrije ili psihologije, a mnogi neće njima da se obrate, evo nekoliko zapažanja, nekog, ko živi kao „sav normalan svet.“ Možda nekome pomogne!

Psihološki nasilnik uvek radi na tome da njegova žrtva postepeno gubi samopouzdanje. On sve radi postepeno. Kao po onom receptu: Kako se kuva žaba? Ako žabu ubacimo u lonac vrele vode, ona će iskočiti, jer će odmah osetiti visoku temperaturu. Ako je stavimo u hladnu vodu i polako zagrevamo, ona će se postepeno privikavati na sve višu temperaturu, i na kraju će biti kuvana, a da to, i ne zna.

Da se vratim na samopouzdanje.

Primedbe na račun integriteta žrtve spominju se „u najboljoj“ nameri, konstruktivno, radi unapređenja ličnosti. Primedbe i zahtevi postaju sve veći, a svakako, već mnogo toga, nije bilo dovoljno dobro. Prvi alarm već zvoni! Logično je – ako nisam dovoljno dobra, lepa, sposobna, zašto me ne ostavi i ne potraži bolju? E, tu smo! Nije problem u tebi, nego u njemu! Ako si već prošla tu fazu, i jasno ti je ko je tu ko, najveća greška je da kriviš sebe i smatraš kako si glupa, kada to nisi procenila na vreme ili preduzela korake da se zaštitiš.

Vidi, ovako, nisi glupa! Pa, čak, i da jesi, to je tvoja stvar! Ali, nisi! On je birao pažljivo. Nije birao lošu! Birao je ono što je najbolje mogao da izabere. Njemu treba igračka na duže staze. I svako, zapamti, svako može postati plen takvog igrača. To nije sramota! Nemoj da padaš u još veću zamku. To i jeste cilj.

Kakav je on? Hm. Psihološki nasilnici, ti, gotovo savršeni zločinci, nisu identični. Imaju, par, zajedničkih karakteristika. Inteligentni su. Vrhunski glumci. Hladnokrvni, sve dok se stvari odvijaju prema njihovom scenariju. Često menjaju raspoloženje, bez jasno vidljivog razloga. Zapanjujuće, ali samo na prvi pogled, jako su pedantni! Ulazeći u srž njihovog ponašanja, njihova pedantnost nije čudo, jer im omogućava da sve drže pod kontrolom.

Oni su, paralelno sa žrtvom, opčinili i okolinu. Ljubazni su prema svima. U javnosti, prema žrtvi, ophode se na najlepši mogući način. U isto vreme, zbog gubitka kontrole nad vlastitim životom, žrtva može činiti različite ispade, kao što je vikanje, iznenadni napadi plača, frustriranost. Tako, u očima javnosti, ona izgleda kao neko sa kim nešto nije u redu, a ne on. U javnosti, on je fin i miran čovek.

Prvi korak ka uništavanju samopouzdanja žrtve, prelazi na drugi – njenu izolaciju. Žrtva počinje sama da se izoluje, uz njegovu kontrolu i pomoć. „Pomoć“ se sastoji u tome da on žrtvi sugeriše da niko nije baš toliko dobar, niti dovoljno vredan njene pažnje, društva i vremena, dok, sa druge strane, ona počinje sama da izbegava društvo, jer se oseća loše.

Tu teren postaje skoro čist. U toj borbi, jedan na jedan, ona pokušava da se izbori za svoju slobodu, za svoje pravo da živi u skladu sa samom sobom. Da bi potpuno manipulisao njom i doveo je u totalnu konfuziju o tome ko je on i kakva je njihova veza, on ne vrši pritisak stalno. Čim oseti pobunu, on se transformiše u savršenog džentlmena. Pažljiv je, obasipa je poklonima, cvećem, čini sve ono što zna da nju oduševljava. Dok ne proceni da ju je primirio. Nakon toga, počinje po starom. Ta „meka“ faza nikada ne znači da će se on promeniti. On se nikad neće promeniti. I ne misli da mu treba pomoć, pa je neće ni potražiti.

Pretnja raskidom ili odlaskom rezultira agresijom i ucenama. Neretko, on preti samopovređivanjem pred žrtvom ili čak samoubistvom u slučaju raskida.

Ako ste se prepoznali u bilo kojoj od ovih faza, odmah potražite pomoć. Ako ste, nekog bliskog prepoznali u ovoj situaciji, posavetujte se sa stručnjacima o tome, na koji način da pomognete i podržite žrtvu psihološkog nasilja, u borbi za normalan život. Ovo nije nimalo jednostavno i ne rešava se pukim razilaskom. Naprotiv. To može biti početak kulminacije. Nasilnik se tada ponaša kao ranjena zver. Do tada, zapamtite, nije bio jagnje. Samo je bio zver koja nije ranjena. Bar ne od strane žrtve.

Svi vi, koji se osećate bezbedno, nemojte olako donositi zaključke. Mnoge stvari nisu onakve kakvima se prikazuju. I kako vama izgledaju. Nemojte, tek tako, odbacivati očajničke signale za pomoć, koje žrtva šalje, svesno ili nesvesno. I zaboga, pomislite, koliko je mali broj onih, koji bi se (zlo)namerno prikazivali kao žrtve. Stručnjaci znaju kako to da provere i procene.

Zbog toga, nadležne institucije treba da se bave ovim, i to, najozbiljnije. Prvi korak je da ne plaše decu da će ići kod psihologa, ako ne budu bili dobri. Ako vam na pitanje – da li te bije  – žrtva odgovori odrečno, nemojte da vam padne kamen sa srca. Upravo taj kamen, može biti onaj, koji će savršen zločin pretvoriti u nesavršen. Počnite da radite, mnogo pre, nego što budete imali forenzički materijal.

A ti, dosta je bilo ćutanja. Potraži pomoć. Nije sramota biti žrtva i nisi jedina. Preokreni partiju u svoju korist. Napravi „brejk“ na njegov servis.  Ima nade. Uvek!

Zamalo da zaboravim?! Ne pričam napamet. Naprotiv!