– Pročitajte ceo pasus, insistirala sam.

– Ovo ste Vi rekli, gledao me je izrazom lica mačke koja je upravo ulovila miša.

– Tačno, ali napisala sam i sve ostalo, te s toga pročitajte ceo pasus, jer i to su moje reči – počela sam da podižem ton.

– Hteo bih prvo ovo da prokomentarišemo, spuštao je ton.

– Jedno bez drugog, ne ide. U tom slučaju, gospodo, moje vreme je isteklo. Materijal ćete svakako svi dobiti, a ko je šta rekao i kako su neki pokušali da me citiraju, moći ćete da zaključite sami. Nadam se da gospodin Vuk neće biti prisutan tokom čitanja i da ćete moći da donesete zaključak bez njegovog uticaja.

Aleksandra Prica
Aleksandra Prica

Hladnokrvno sam zatvorila rokovnik i počela da pakujem pribor. Malo sutra! Hladnokrvno za posmatrača. Dakle, to što se tresem, a ne primećuje se, to je jedna od osobina koju mi Bog dade kad mi je odredio put. Šta je hteo i šta još hoće, samo on zna.

U ovom momentu, samo znam da će propasti jedan posao i da je bolje da propadne odmah, jer ovo je sve – osim pregovora. On u samom startu pokušava da me prevari. Samo on i ja to znamo. Drugi, možda, naslućuju. Znam da ću biti kriva. On, nikako. On je moćan i uticajan, navikao da sva vode idu na njegovu vodenicu, ima podršku, ima veze i poltrone.

Ja? Imam samo jednu vezu. S mozgom. Njegovo zlurado tumačenje mojih reči, trganje iz konteksta ne bi vodilo ničemu osim propasti posla i mojoj propasti lično. Ako je suđeno, bolje da propadnem odmah, da se ne mučim. Da me ne kidaju komad po komad. Takav posao, neka sklopi sa kim god želi, sa mnom –neće!

– Molim vas, sedite. Pročitaću ceo pasus.

Beše to pre nekoliko godina. Nije meni stalo do Vuka, nego do kidanja iz konteksta. Kida se sve. Ne čita se, jer nedostaje vreme. Sve se skuplja u letu. Niko ne sedne da nešto temeljno prouči, svi radoznali, pa hajde tamo, hajde ovamo. Od ćoška do ćoška. Na svakom ćošku nešto fino, kratko, slatko i jeftino. Trpaj samo, može zatrebati. Tu su i oni koji to rade zbog zloupotrebe. Istrgnu vam deo, pa vas obese na oglasnu tablu ili stub srama. Gotovo je. Svi su ubeđeni u istinitost onoga što je neko zlonamerno istrgao, ali malo koga zanima koliko je to zaista tačno. Retki traže ceo pasus. Čitavu stranicu ili knjigu, gotovo, niko.

U tom kidanju, niko nije pošteđen. Dođe na red i Karl Jung:

„Dokle god ne osvestiš nesvesno, ono će upravljati tvojim životom i ti ćeš to nazivati sudbinom.“

Jeste da ova misao može da stoji sama za sebe, kao da je u njoj i početak i kraj svega, ali da li je baš tako?

Juče, kolega koji je još bio u šoku, prepričava kako je svedočio saobraćajnoj nesreći u kojoj je neverovatnim obrtom događaja, izbegao sigurnu smrt. Na put je trebalo da ide danas. On je bio osvešćen dok su mu menjali putni nalog, svestan da treba da završi posao. Nije ga završio jer je zakasnio čekajući policijski uviđaj, svakako nesposoban da racionalno razmišlja zbog šoka. U šoku je bio jer je smrtno stradao neko drugi. Neko drugi je upravljao njegovim životom u tom momentu. Ko, i ja bih volela da znam.

Nije Jung mislio na ovakve primere, jer ih je i on doživljavao kao i svako od nas. To je neminovnost. Ovo je samo primer kako sve u životu može da se bagateliše. Jung i ja u raspravi? Smešno.

Večna, nikad do kraja otkrivena tajna je, koliko mi upravljamo svojim životima, a koliko nešto ili neko? Šta i ko?

Neće to niko otkriti do kraja. Ostaće večna borba misli i događaja koji se mogu dokazati i prikazati i onoga što znamo, a ne postoji šansa da dokažemo. Postoji mogućnost da nam veruju ili ne. Mislili ste da je, kratak uvod o sastanku koji je vodio Vuk, kraj priče o njemu? I ja sam. Nisam mislila. Bila sam ubeđena.

Bila sam vrlo zadovoljna kada je moja namera da napustim sastanak dobila neočekivan obrt. Sklopljen je posao. Odato mi je priznanje. Zbog realizacije ugovora, Vuk je dolazio u firmu gotovo svakodnevno. Uvek ozbiljan i hladan. Nije propuštao šansu da traži dlaku u jajetu. Odlično, mislila sam. Čovek ima iskustvo, taman i ja nešto novo da naučim jer, to beše novi teren za mene. Prošlo je više od godinu dana od početka saradnje. Viđati ga u firmi, bilo je za mene kao što srećem Maru blagajnicu. Baš isto. Ni Mara ni on nikad me nisu zvali, niti su mi slali poruke. Sa oboma sam pričala samo o poslu. Sve do jedne februarske noći.

Službeni telefon je zvonio oko 22 sata. Od tada, ne mogu da podnesem reči pesme: „Jedan poziv menja sve!“

Odakle on sad? Pretrnula sam, ubeđena da je nešto u vezi posla krenulo po zlu. Zaboga, šta je moglo da krene po zlu u 22.00? Ne budali, možda je promašio broj.

– Da? Ja sam, naravno. Izvoli, Vuče.

– Da li možeš da siđeš ispred zgrade?

– Molim?

– Tu sam, ispred tvoje zgrade, molio bih ako možeš da siđeš na pet minuta, nije za telefon.

– Ali ja, ja sam…

– Šta si? Molim te, neću te ujesti. Važno je.

Ogrnem jaknu preko trenerke i siđem. Vidim da sedi u automobilu i gleda ispred sebe. Priđem sa strane vozača. On otvori prozor i kaže:

– Sedi napred, molim te.

– Zašto?

– Samo pet minuta, hladno je napolju.

– O čemu se radi, sin mi je gore sam, molim te reci.

– Neće mu ništa biti za pet minuta. O, Bože, kako si tvrdoglava?! Pomeri se, ja ću izaći.

Izašao je, a sve vreme ima izraz lica kao da je krenuo na sahranu. Bože moj, šta je ovo noćas? Ćuti i gleda me. Nekako me gleda! Valjda čudno?! Ne znam!

– Slušam, Vuče, o čemu se radi?

Lice ukočeno, samo pogled počinje da se menja, meni opet neobjašnjivo čudno. Ćuti i dalje.

– Vuče? O čemu je reč?

On ćuti i gleda me kao da treba da mi kaže da mi je umrlo sve što imam. Osećam da mi pritisak raste, počinje da mi bubnji u glavi, hvata me panika.

– Šta se dogodilo? VUČE??

Shvatila sam da ćutanje može da ubije. Ćutao je uporno, izgledao je hladnije od spomenika. Kao mrtvac živih očiju.

– Govori, čoveče, već jednom! Šta je bilo? – počela sam da urlam.

– Ne deri se. Volim te! – nastavio je tonom kao da izriče smrtnu presudu, čije je izvršenje – odmah!

Poželela sam da ga bacim u Dunav. Nije mi bilo lakše, bilo mi je loše. Naslonila sam na fasadu koja je sva u nekakvom reljefu. Dođavola i arhitekta kome je to palo na pamet. Sve me bode. I spolja i iznutra.

– I? Šta sad? Ne razumem? – pokušavala sam da budem razumna.

– Šta ne razumeš? Došao sam samo to da ti kažem i odlazim. Nisam mogao više da izdržim. Mislio sam da ću moći, ali eto – nisam.

– Kako, mislim, od kada? Kako nisam ništa…

– Primetila? Nisi ti svemoguća, znaš?! Ja sam tebe primetio. Pratio sam svaki tvoj korak. Godinu dana. Mislio sam da si mudrija. Šta misliš, da nemam važnijih ugovora od ovog sa tvojom firmom i da sam zbog toga dolazio? Za to sam bio planirao Babića. Ne znam od kada je to. Priznao sam pre 2-3 meseca.

– Kome? – zamalo nisam pala.

– Samom sebi.

– Šta ti je čoveče? Jesi drogiran? Čime sam te izazvala? Nisam nikad…

– Time što baš nisi ništa radila da me zavedeš. Baš time. Hajde, idi u stan. Vidimo se sutra.

– Sutra? Od tog sutra, ništa nije bilo ni slično.

Da li je moguće, da nam neka spontana misao, nastala ko zna kada u prošlosti, a koju smo zapamtili, utaba put kojim prolazimo u budućnosti. Hm? Jung? I tako je zaživela na javi moja spontana misao koja mi je prošla kroz glavu onog dana kada smo se upoznali:

On u samom startu pokušava da me prevari. Samo on i ja to znamo. Drugi možda  naslućuju. Znam da ću biti kriva. On nikako. On je moćan i uticajan, navikao da sva vode ide na njegovu vodenicu, ima podršku, ima veze i poltrone.

Po Jungu, ovo ne može biti sudbinska misao. Po njemu, vrlo je osvešćena. Pa ipak, ako je on u pravu, kako je moguće da neko drugi upravlja mojim životom? Kao avet, kao senka? Niko ga ne vidi i ne čuje. Niko ne bi u to poverovao. Znamo, samo on i ja.

Ruku na srce, dijalog koji se odvijao ispred moje zgrade liči na početak jeftinog ljubavnog romana. Baš onakvog, kakav ne mogu da čitam. Samo fali da dodam bar tričavih detalja i tu je. Liči, liči..Svako bi se prevario ovim sladunjavo-bljutavim početkom, i u nekoliko rečenica mogao da završi  priču mesto mene. Ljubavnu, naravno. Ne, ne…Ništa tu nije bilo onako kako bi svi pomislili. Zbog toga, samo je ovaj prvi dijalog  opisan do detalja. Ostalo ću prepričati. Dan posle. Mogu ga tako zvati jer sam provela besanu noć, osvanula kao pijana razmišljajući šta se iza brda valja, čemu sve to, kako i od koga je saznao gde stanujem, šta sam pogrešno uradila, čime sam ga izazvala tražeći krivca u sebi. Podsvesno ili svesno? Ni svesno i podsvesno, jer nisam imala ni želju ni potrebu za njim. Ipak, i pored osećaja da počinje nešto loše, nisam verovala da će to biti pravi pakao.

Njegova izjava, koja je, valjda, trebalo da bude ljubavna i u njegovoj glavi je možda i bila, toj istoj glavi je otvorila velika vrata za moj progon. Progon je počinjao gotovo stidljivo, da bi se sve više rasplamsavo kao šumski požar. Pokušavala sam da gasim. Gasila i gorela.

Bezazlena vatra je krenula SMS porukama koje su verovatno trebalo da budu način da budemo u kontaktu. Kretale su uveče oko osam. Ništa banalno. Odgovorim reda radi na jednu. Ako ne odgovorim, kreće paljba, lavina, haos…po pedeset poruka je umeo da pošalje.

Tekstovi sve agresivniji u pokušaju da me ubede u njegovu „ljubav“. Prvi konkretan čin beše da pokušam sa nijm da razgovaram. Ali gde? Ne prihvata putem telefona. Malo verujući u pozitivan ishod, svesna da moram da pokušam da urazumim situaciju, uspevam da ispregovaram subotu pre podne u centru grada. Zašto baš tada i tamo? Početak marta, još uvek se rano smrkne iako nije kasno a i gde ću u neku zabačeniji kraj. Ipak me je strah, pomalo.

Daj ne budi luda, neće te pojesti – mislim u sebi dok odlazim bleda kao smrt, namerno obučena „navrat-nanos“, sasvim svesno. Totalno pogrešno. Čim sam ušla rekao mi je da mu odlično izgledam tako „ležerno“ obučena i bez šminke. Jedan nula za njega. Kafa još nije ni stigla, a u kafić ulazi jedan od dobavljača kojeg smo oboje odlično poznavali. Nije prišao da se pozdravi, samo je njega značajno pogledao i klimnuo glavom u znak pozdrava oboma.

Propala sam. Propast živa, motalo mi se po glavi. Jedva sam se pripremila za ovo, sad još i on. Nema ženske tračare koja bi mu parirala. Sve mi je bilo jasno. Svesna svega. Debakl. Moji nervi su bili u rasulu. Naređivala sam: Živci – postrojte se! Ma kakvi. Ni njih ni mene. Rešila da ne okolišam, idem direktno, gotovo je, odbrana popustila u svemu. Ostaje smo napad. Nakon ponovne izjave ljubavi u dve reči, računajući da će ga to ohladiti, rekoh: Meni si već više puta rekao da me voliš, reci to svojoj ženi. – Možemo da pođemo i zajedno da joj to saopštim ako hoćeš, samo mi reci gde idemo posle –smeškao se cinično. Potpuni fijasko. Glupo s moje strane? Posle bitke svi su generali uvek bili pametni. I ne samo generali. Posmatrači i navijači su uvek bili prepuni pameti, saveta i kritika.

U ponedeljak, svi su znali za tu kafu. Znala sam to, čak i da me jedna koleginica nije pitala – Izvini, je li to ozbiljno među vama? Znaš da je oženjen?! Meni je zbog tebe, šta ti to treba?

Šta se priča – pitala sam.

Pametna si žena, znaš, kako ko – nastavila je. Neki kažu on je baš fin i kulturan čovek, smotala ga je ona „za vrbicu“. Drugi opet, šta joj onaj treba? Ona je baš fina i nekako skromna, razočarala me. Ipak su sve žene iste, pričaju o ljubavi a misle o novcu. Treći opet: On je zgodan dasa ima sve, šta je briga neka traje koliko traje. Kao da im sada treba neka velika ljubav, haj’te molim vas. Ni prvi ni poslednji – završila je opis, a ja sam znala ko su prvi, ko drugi a ko treći!

Ovde je lavina dobila na vrtoglavom ubrzanju. Da slažem da sam izgubila službeni telefon i rešim se broja, nema smisla. I kada dobijem novi, on će ga znati zbog posla. Da se žalim vlasniku firme koji je postao njegov lični prijatelj? Neće mi verovati i biću još tragičnija. I ne samo to, ko zna šta mi još mogu nakalemiti. Rešim da isključim službeni telefon kada dođem kući. Poznati zvuk poruke na privatnom broju.

– Mislila si da meni možeš pobeći?

Savršeni vladar njegovog svesnog i savršeni predator u podsvesnom sasvim je izgubio kočnice. Isključivala sam oba telefona. Prijatelji su me pitali što sam stalno nedostupna po popdne, šta se dešava. Poverila sam se. Savetovali su me da odem u policiju. I otišla sam.

– Gospođo, je li on vas fizički napao? Nije. Šalje Vam poruke? Pa šta? Vama ženama ne može čovek ugoditi, on je voli ona pravo u policiju, kao da smo mi tu da se bavimo ljubavnim problemima. Gospođo, SMS poruke nisu nikakav dokaz na sudu. Ako vas napadne, javite se. Vrti glavom kao da je pred njim najveća budala na ovom svetu.

Sva moja razmišljanja su se nabila u jedan ćošak moje svesti o tome kako da ga se rešim. Nije mi bio bitan ni način, ništa. Zvonio je na moja vrata kada mu se ne javim. Odlazio je samo ako čuje da sam unutra. Jedno jutro saopštio mi je.

– Sinoć nisi bila kod kuće, bio sam ti na vratima, tražio sam te. Bila si u toj i toj ulici broj 2A!

2A? 2A???? Kako zna, kako zna za A?? Broj ne piše na tom ulazu?! Bacio je svoj telefon ispred mene na čijem displeju je bio otvoren jedan od kontakata. Pisalo je DEKI i pored toga tri slova koja su skraćenica jedne državne službe. Nastavio je tonom koji je teško opisati. Moćan, a jadan.

– Sve znam o tebi. O tvojim roditeljima, o tvom bivšem mužu. Nastavio je sa detaljima o životu mog bivšeg muža, ubadao, ranjavao, spaljivao, polivao. Bila si divna devojčica i dobra devojka, šta ti je on trebao? Imaš čistu biografiju, takva mi treba – recituje savršeno hladan, ja na ivici da isprljam i ruke i biografiju sa njim. Da više nemam biografiju koja mu se sviđa. Da se ne svidi više nikome!

Rešila sam da dam otkaz. Posle dva meseca, bila sam u drugoj firmi. Kakvo olakšanje. Gotovo je, gotovo…Konačno, neću ga viđati. Daleko do očiju, daleko od…hm, srca! Moja slobodica! Do izlaska iz kancelarije prvog radnog dana u novoj firmi. Stajao je parkiran u bočnoj uličici par desetina metara od ulaza. Krenula sam na suprotnu stranu. Dodao je gas i lagano vozio pored mene.

– Kuda si pošla? Stan ti je u suprotnom pravcu.

– Moja stvar.

– Vidi, Deki je pričao sa novim direktorom. Ne brini, ne sme ništa da ti fali. A ti, pamet u glavu. Nemoj da sam čuo nešto. Ti znaš šta.

– Čoveče, preklinjem te, ostavi me na miru. Ti nisi vlasnik mog života. Zbog tebe sam napustila posao koji volim…

– Izvini, ali ti si budala. Neću te na silu. Nisam čovek koji odustaje. Shvatićeš jednog dana ko te voli. I onda ćeš biti moja. Jer bez tebe, nisam živ.

– Ni ja sa tobom. Mrtva žena hoda.

Nemam iluziju da nekome treba saznanje o psihološkom ratu koji sam vodila, o propalim strategijama, o glavi koja je bila kao napunjena bodljikavim ježevima, o tome kako sam gubila koncentraciju, sijala kada mi padne na pamet nešto što mi se činilo kao efikasno rešenje i tonula kada mi ne uspe. Tonula, dok svaki moj pokušaj propada. Pokušaj da živim slobodno. Da imam pravo da mi se ne sviđa. Da znam da mi ne treba čovek koji mi izjavljuje ljubav, a izgleda kao da je sve sahranio. Eto, znala sam sve od početka. Bila svesna i savesna. Ne samo što slušam razne bljuvotine ljudi koji ne razumeju ni prostu rečenicu ako je dubokoumna, nego mi i razni priznati i čuveni ljudi sole rane.

„Dokle god ne osvestiš nesvesno, ono će upravljati tvojim životom i ti ćeš to nazivati sudbinom.“

Ma nemoj? Koga ili šta da osvestim? Nema veze što samo on i ja znamo svaki detalj kao i činjenicu da se sve dogodilo. Nema veze što je teško poverovati da je bilo upravo tako i da ovo nije istrgnuto iz konteksta. Ovo je više od pasusa. Nema svedoka. Postoji jedan koji nas je video na kafi početkom marta. Da, video je, ali šta? On je mislio da zna šta vidi. Zato se nije ni javio. Imao je sliku oko koje nije bilo dvoumljenja. A onda je preneo dalje. Ostali su seckali, prekrajali, lepili, kitili, igrali se gluvih telefona. Kidali su iz konteksta. Parče koje njima treba.

Neka dođe neko od tih majstora da mi pojasni kako ovu čuvenu Jungovu misao primeniti u ovakvoj priči. Svi znaju da pričaju i budu pametni „na suvo“. Trebalo je ovako, ne bih nikad onako. More misli i komentara misleće publike zapljuskuje glavne likove. Prska i poliva. Posle predstave. Dok su glavni junaci bili na sceni, publika  nije bila na njoj. Dušebrižnici sveznalice ne znaju za aplauz.

Jer ako sam na prvom sastanku bila potpuno svesna da: Njegovo zlurado tumačenje mojih reči, trganje iz konteksta ne bi vodilo ničemu osim propasti posla i mojoj propasti lično. Ako je suđeno, bolje da propadnem odmah, da se ne mučim. Da me ne kidaju komad po komad. Takav posao, neka sklopi sa kim god želi, sa mnom –neće!

Da li to beše svest ili sudbina? Da li sam se mučila ili me je mučio?

— Ništa se nemoj smijati — govorio je kroz uski otvor na vratima uzbuđeni mladić — i to će čudo jednog dana biti. — Hoće, kad Velji Lug u Nezuke sađe! — odgovorila je devojka sa novim kikotom i jednim ponosnim pokretom tela koji samo takve žene i samo u tim godinama imaju i koji je kazivao više nego i njene reči i njen smeh. Tako od prirode naročito obdarena stvorenja često izazivaju sudbinu, smelo i nesmotreno.

„Na Drini ćuprija“, glava 8, Ivo Andrić

Evo vam ceo pasus, pa razmislite. Da li je Andrić bio više u pravu po pitanju sudbine?! Hm, i to je diskutabilno, mada. Ko mi spomene pasus rizikuje i svoju i moju biografiju?!

„Otvori četvore oči i pazi sa kim ćeš i dve reči prozboriti. Upamti, sa pametnim čovekom se možeš i sastati i rastati, a sa budalom ni jedno ni drugo!“

Autor: Moja premudra baba.

P.S Ako i dalje više razmišljate o tome šta je bilo sa Vukom, džaba sam sve ovo pisala. Elem, odustao je posle 3 godine. Šta bi bilo da nije? Završila bih kao Andrićeva junakinja iz osme glave romana ”Na Drini ćuprija”.

Ako ne verujete meni, valjda verujete Andriću? Neistinit je samo jedan detalj. Ne zove se Vuk. Imam pravo da ga zovem kako hoću. Zadužio me je mnogo više.