Ne znam zašto, verovatno to zavisi od prirode svakog od nas, oduvek sam volela poslovice, aforizme, kratke poučne priče.

I duže priče, naravno, ali ove kraće služe kao pribor za prvu pomoć u raznim životnim situacijama. Ne leče trajno, ali ako ih primenite u odsudnom času, dodaju malo adrenalina, pa vam pomognu da lakše preskočite, otrpite, amortizujete.

Aleksandra Prica

Osim toga, sjajno sredstvo da kažete jasno šta mislite u situacijama kada vam zbog vašeg mišljenja, nad glavom visi giljotina, a vi citirate. Tada vaš dželat pada u dilemu da li da pusti giljotinu, jer, ipak, to nisu vaše reči, to je rekao neko drugi. Niste vi baš tako pametni, da biste bili toliko opasni!

U meni, one su podeljene na one koje su bliže mom pragmatičnom umu i one koje su mi bliže srcu.

One bliže srcu, nažalost, ređe koristim. One su sladunjave, (padne i meni šećer pa bih ih rado konzumirala), ali svakodnevica režira mnogo češće situacije, u kojima su na meniju samo one „gorko-slano-kisele“.

Neki dan, napravim inventar istih, da vidim jesu sve na broju, ima li isteklih rokova, koje sam u poslednje vreme najviše konzumirala! I prenerazim se. Poslednje, najčešće korišćene, sve o nekim psima i vucima!

– Kako su Eskimi hranili gladne pse…

– Čini mi se vekovima, vuk sa ovcom nešto ima…

– Vuk na ovcu svoje pravo ima, ka’ tirjanin na slaba čovjeka…

– Ako si ti vuk, nijesam ni ja ćuk!

Uh! Daj, rekoh sebi, napravi što brže analizu zbog čega te taj čopor napada. Analizu „na sunce“ i ne govori nikom ništa. Bolje ti je, sredi to sama, dok te nisu poslali kod onoga što se zove lajf kouč (life coach). Jer ako odeš kod njega, ima da vidiš kako „Musa dere jarca“. On će tebi život da uredi tako da te čopor više ne napada, jer ti do sada nisi znala ni šta da kuvaš, ni šta da jedeš, ni kako da govoriš, čemu treba da se raduješ i sa kime da se družiš. Da jesi, napadao bi te Žoze Murinjo, na primer!

Ni pomisao na Murinja nije me opustila. Uplašim se od lajf kouča, (uvek me jeza podilazi od anglicizama kojima mesta nema), i krenem. Nije mi trebalo dugo. Evo ga!

Najčešće sam govorila NE, tamo gde su drugi govorili DA ili MOŽDA.

Imala sam situaciju sa klijentom koji je imao najpogodnije moguće uslove po pitanju svih kriterijuma kojima se meri povoljnost jednog ugovora. Čak i preko toga. Ali ne! On uvek traži još! Saradnik je dugo vremena, vlasnik firme ga je cenio i uvek mu izlazio u susret. Poslovni odnos sa njim, došao je na nivo da nije ostalo više ništa što bi mu bilo moguće odobriti, a da finansijski rezultat ostane pozitivan. Konsultovala sam vlasnika, a on je, lakonski odgovorio: „Znam sve, ne znam šta ćemo, težak je…ali smisli nešto…“

– Ja?!???!!! ##**###?!¡¡∞#?

– Nego, ko?! Ti uvek nešto smisliš, reče on gledajući kroz mene.

Dobro, mislim ja. Biće „Veži konja gde ti gazda kaže“. Pojavio se VVO (veoma važna osoba) i reče:

– Rekao mi je R (vlasnik) da sve sa tobom dogovorim.

Gledao me je kao vuk ovcu i govorio sa primetnom dozom bahatosti u glasu. Da, odgovorila sam mu i počastila ga običnim espresom i najskupljim osmehom.

– I? Šta ćete da mi date? – bio je direktan.

– Ništa!

– Kako, ništa?

– Nemamo više šta da damo. Dali smo sve što smo mogli!

– Da li si ti normalna?! Je l’ ti znaš ko sam ja?! Je l’ ti znaš koliko sam ja para u ovoj firmi ostavio?!

– Gde ste ih ostavili?

– Molim?!?!?!

– Pitam, gde ste ih ostavili u ovoj firmi. Konkretno! Na ulazu, ispod stepenica, u nekoj od fioka, u saksiji? Pitam za konkretno mesto. Pošto ja ne znam, molim vas da mi kažete gde, da odem da uzmem te pare.

– KAKO TI TO MISLIŠ?!?!?!

– Upravo tako kako sam rekla! Vi ovde niste ostavili ništa. Vi ste, uvek sa docnjom, platili robu i uslugu koja vam je najčešče bila isporučivana pre roka i pod svim uslovima koje ste tražili mimo naše poslovne politike, u vašu korist. Po najpovoljnijim tržišnim uslovima! I to, samo zbog toga što naša konkurencija nije mogla ili htela da nastupi tako prema vama!

Ćutali smo i gledali se. Kao dva ovna na brvnu. Upiljila sam mu ravno u zenicu i mantrala: Pašćeš, pašćeš!!! On je spustio pogled ka šoljici i iskapio ostatak espresa. Muljao je onu plastičnu kašičicu kroz zube, a ja knedlu! Što od toga što mi ta radnja izaziva gađenje, što od njega lično. Vratio je pogled ka meni, ovog puta dostojan čoveka i rekao:

– Imam porudžbinu, hitna mi je isporuka. Da li da je ostavim vama ili da odnesem kolegama u prodaju?

– Odneću ja, kažite koji je poželjan termin isporuke.

Otišao on, kaže vlasnik:

– Pričaj!

– Da li znate kako su Eskimi hranili gladne vukove?

– Eskimi??? Kakvi Eskimi, kakvi vukovi…???

– Pošto vidim da ne znate, ispričaću vam. Dok su se Eskimi vozili na saonicama u psećoj zaprezi, napao ih je čopor vukova. Brzi psi, ali vukovi ne zaostaju. Eskimi reše da im bacaju komad po komad svežeg mesa koje su nosili sa sobom. Bacaše oni komad po komad, sve do poslednjeg. Vukovi ne odustaše. Kad su bacili i poslednji komad, vukovi su pojeli i njega, sustigli saonice i pojeli Eskime!!!

On je opet gledao kroz mene, još belje nego kada mi je, nešto ranije, rekao: „Ti uvek nešto smisliš“!

– Ma, pusti Eskime! Šta su mu dala?

– Ništa! Ama baš ništa! Ne biste valjda želeli da doživimo sudbinu Eskima?

Iskrivio je usne u nešto što bi trebalo da bude osmeh i upitao:

– A nova porudžbina?

– Aaa, porudžbina?! Odnela sam je u prodaju!

„Ako je on vuk, nijesam ni ja ćuk!“ Pogotovo nisam ovca. Ni za klanje, ni za šišanje!