Šta je, po meni, dobar fazon? Onaj koji me tera da se duboko zamislim!

Onaj koji u par reči prikazuje realnost na nedvosmislen način, istaknutim krajnostima. Onaj, čije su krajnosti takve da ih zdrav um ne može pomiriti, i gde čovek, koji pokušava da ih privuče i pomiri, počne da propada u vrtlog gluposti. Samo u mislima! U mislima, pasti na dno nekakve gluposti, sasvim je poželjno.

Aleksandra Prica
Aleksandra Prica

To je nekakav put koji nam obezbeđuje „već viđeno“ na javi. U realnom životu. Na jedinom putu koji na nama, kao i mi na njemu, ostavlja pravi trag. Vidljiv i prepoznatljiv.

Nema tog mesta na kome nismo bili u mislima. Nema te slave kojom nismo bili ovenčani. Nema želje koja nam se nije ispunila. Nema haljine koju smo videle, a da je nismo nosile. Ni cipela, ni frizure…ničega!

Ponekad, tako ošamućene od mešanja svih omamljujućih želja u glavi, hodale smo u starim cipelama, bez frizure, potpuno verujući da smo odevene kao u našoj mašti. Divan osećaj, priznajem. Samo, kratko traje! Iza toga dolazi otrežnjenje, koje je uvek neprijatno do bolno. Zavisno od toga koliko  smo bili nezasiti u mešanju omamljujućih želja.

Gledam da svoje želje i maštanja ostvarim na javi. Sve što mogu. Teško odustajem. Jako teško. Često mi polazi za rukom, ali upravo zbog toga što biram, da u mislima padnem u vrtlog raznih gluposti, prežderane sujete, gordosti, oholosti.

Da dođem do dna u mislima, umesto na javi. Zato se borim sa demonima, licemerima, neprijateljima, neljubaznim šalterskim službenicima…ne znam ni ja sa kime sve ne, da ne nabrajam, glupo je. Haljinu Trnove Ružice koja menja boju iz tirkizne u ružičastu, nisam ponela, ne pamtim. Ne stignem! I to zbog ovih! Moram da treniram, šta ću?!

Uz sve muke, ozbiljno radim na deponiji. Da, da. Moram stalno da čistim đubre kojim smo svi zasuti. Prosto, nemoguće je opstati bez toga. Duhovno i mentalno. Kič, šund, jeftin trik, instant fora…kad bih sve to progutala, mislim da bi mi izrasle bar još dve glave. Još dve glave sa dva otrovna jezika. Što je mnogo – mnogo je. Dosta je i ovaj jedan!

Objave, statusi…u vidu postera, slika, a na njima kuku meni i pomozi Bože. Majke mi, nekad instiktivno zalegnem pod sto, kako to gađa. U zdrav mozak! Tuče teška artiljerija! Uh?

Jedna u beskrajnom nizu mudrolija, glasi: „Samo u Srbiji izađeš sa 200 dinara na kafu, a na sto staviš telefon od 500 evra.“ Tja, da li je to samo srpski recept? Mislim da nije, ali to nije ni bitno. Bitno je, zašto je nama telefon tako važan i zašto se tako grčevito držimo njega?

On je naš život? Mi živimo za njega? Sve nam je u njemu? Baš sve ili…? Daleko je to od telefona. To se samo tako zove. Kao što u nekim našim krajevima, pojedini ljudi svako sredstvo za zaštitu od sunca i UV zračenja, zovu: Koperton. Nije mi namera da pišem šta sve imamo u njemu i kako njegov gubitak može da utiče na naš život. To je već opisao Gijom Muso.

Samo želim, da on za mene, ostane ono što je uvek bio. Telefon. Sredstvo pomoću kojeg mogu  nekog da čujem i da nešto dogovorim. U pravom životu. Jedinom koji živim.  Živim na javi i imam pravo da od njega očekujem sve. Zbog toga što i taj moj život od mene očekuje sve. Ne mazi me, ne poklanja, ne trpi improvizaciju. Živote moj, ne trpim ni ja improvizaciju. Ni laži, ni obmane. Zbog toga, ja ću upravljati tobom ma koliko se ti branio i opirao. Nećeš me ubediti da treba da te živim drugačije, jer si druge uspeo da ubediš da od tebe traže manje. Jer si im uvalio šarene laže. Jer si se izvukao i uvukao ljude i virtuelni život da bi tebi bilo lakše…

Zato, hajde da se dogovorimo ti i ja. Ko će da progovori?! Ja, je li? Dobro.

I dalje, ujutro kad se probudim, gledam sa terase kakvo je napolju vreme, dok se protežem u pidžami. Na pamet mi ne pada da gledam u telefon. To, što se kojekakve aplikacije same „update-uju“ i napadaju me vrišteći: Ažuriraj, ažuriraj – baš me briga.

To, što me kojekakvi muškarci koji imaju moj broj telefona, počnu obasipati sličicama sa Viber-a, takođe me ne interesuje. Viber ruža?! Kad je vidim, povraća mi se. Dokle sam došli? Sve ono što bi u životu trebalo biti najdragocenije, postalo je obezvređeno do besmisla. Što ne bi zasipali svaku od nas? Muška posla? Treba mu manje od pet minuta da „šibne“ desetak ruža. Po koja se upeca?! Ni dobar dan, ni pomoz’ Bog. Hahaha, on to sami meni šalje. Dobro neka bude. Ne treba da šalje. Ako se po jutru dan poznaje, odnosno po Viber ruži, neka je zadene sebi za rever. Može lako biti da mu ličim na Viber Violetu?!

Da pojasnim, umesto tebe živote moj, do kraja – Živa sam i nije mi telo odvojeno od duha.

Možda ovaj tvoj virtuelni brat, koji se odvojio od tebe, treba da nam pokaže kako duša i telo žive odvojeno? Da to nije neka priprema za ne daj Bože. Da kucnem tri puta u drvo. Nećeš mi zamazati oči i nahraniti dušu tim tvojim bezvrednim sadržajima i sličicama za decu u vrtiću. Velika sam devojka. Prezrela čak.

Zbog toga, ako nema nikog da mi kaže nešto smisleno, ukrade komšijsku ružu za mene ili napravi gaf po kome ću samo ja znati da je meni namenjen, nemoj mi poturati lažnjake sa Viber ružama. Mani se mene.  Ne maštam o stvarima koje nemam. Ne nosim cipele koje želim u snovima. Ako je baš gusto, samo pružim kreditnu karticu, zažmurim i stisnem zube. Fljis! Osmeh i kesa s cipelama. Nedeljom u njima  prošetam do pijace i kupim sebi cveće, vrlo jeftino a predivno. Prirodne buketiće koje su starice napravile dušom od cveća. Da skrate vreme i bar malo okrpe velike rupe izrešetanog budžeta. Uživaju one, uživam i ja. Pitamo za zdravlje, nasmejemo se. Kažem ti, uvek imam neko cveće u stanu. Ne treba mi Viber ruža. Hajde budi dobar. Pokupi to sve, pa nosi Viber Violeti!

Izvini, nisam čula? Zašto nosim nove i skupe cipele na pijacu? Zato što su prave! Kad mi tvoj virtualni brat izbaci jedne iz telefona po mojoj meri i broju, pitaću te šta misliš. To tada, ne tiče te se!