SARA: Ala boner! To će biti mamzel, što će se para tražiti. Verujte vi meni, madam, u Parizu neće biti takove. Imate li volju udati je?

FEMA: To je moja jedna želja; ali, znate, da mi je kakav nobles!

SARA: O, ma chère, imam vam jednog mladoženju, to vam je mladoženja, u Parizu nema takvog. Spuštajte samo: on je od karaktera filozof.

FEMA: Vilozov? Ah, molim vas, gledajte, nastajavajte, samo da bi se u nju zaljubio; ah, to će biti nobl! Nastajavajte, molim vas.

SARA: Tres volontièrs! On će nju vospitati, on će nju nobilitirati; on će je načiniti kao pamuk.

FEMA: Ah, kako će to lepo biti kad pođem s njim u špacir, kako će svaki za mnom pogledati. (Čepi se.) Da, da, ja ću biti na desnoj strani.

SARA: To će biti šarmant, to će biti komi fo! … A gle, moja Fineska, o beštija jedna, da se samo ne izgubi; ja je moram ići tražiti. Dakle, ja ću zacelo doći na ručak, nemojte se ni najmanje sumnjati, ja nisam nigda u tom moje grubijanstvo pokazala. Ostala bih kod vas do podne, no izvinite me, moja Fineska … to vam je mops, ni francuski kralj nema takvog … Službenica, službenica, … preporučujem se.

FEMA: Službenica.

SARA (otide).

FEMA: To je žena, kako govori francuski, kanda joj se jezik oparizio. Kako ono reče? Aha! Komi fo! … (viče) Evicken, Evice!“

Aleksandra Prica
Aleksandra Prica

Vikala je ona i „miko fo“, a mi smo se smejali Sterijinoj Femi, Pokondirenoj tikvi, koju je on napisao još 1838. godine. Mada, ja pomalo i sumnjam da je ta 1838. uopšte i postojala. Kao i sve godine pre poslednjih dvadesetak. Da li je moguće da bilo života pre interneta? Ili, pre globalizacije, koju bih ja nazvala, zapadizacija. Što smo mi, tako (za)pali, u razne zamke, verujući da smo „miko fo“? Zapadamo, sve dublje i dublje, ali nema veze. Otmeno živimo, otmeno propadamo. Baš bih volela da znam, šta bi sada Sterija, i ne samo on, rekao?  Da li nam se jezik „oenglezio“ ili „olondonio“, ili ooooooo moj Bože?!

Ipak, ja ću da se usredsredim na jednu reč. MULTI! Taman smo se iskoprcali iz multi level-a na svim nivoima, i skupo ga platili, ali nama, sopstvene gluposti, nikad dosta. Samo neka zvuči „komi fo“ i „nobles“, pa nema veze koliko košta. Pakuj, MULTITASKING, za sve pare na kreditnoj kartici. Da ne fali. Em zvuči, em nam daje osećaj, neverovatne sposobnosti. Meni to više liči na ona mitološka bića, na primer: pola čovek – pola konj. Nešto ne mogu da se setim, jesu li stari Grci imali nešto kao, pola čovek – pola majmun? Nisu? Ništa, onda.

Najizvesnije, muva bez glave. Pošto mnogi slepo veruju da je multitasking došao kao savremeni zapadni trend, ja ću pokušati da prevedem na srpski, da nit je došao sa zapada, nit je savremeni trend, već na njega padaju i u njega veruju određeni profili ljudi.

Nekad se „guglalo“ po bibliotekama, enciklopedijama, rečnicima, sokacima. Sećam se dobro, u svako predvečerje, ako nema kiše i ostalih vremenskih nepogoda, žene su sedele ispred kuća, na klupama, u hladovini. Jedan dan ispred jedne kuće, drugi ispred druge, i tako redom, na širokim ulicama bačkih sela. Znam da nije samo bačkih, ali ja pamtim jedno bačko selo, pa o tome pišem. Iznese se tu posluženje, poneka krofnica, kolači, štrudle, palačinke. Nije se desilo da neko prođe, a da ga ne opojaju više, nego što je i jedan pop, bilo koga opojao, Bože me prosti. Ali stvarno. To što sam tada čula o svakom prolazniku, nerealno je da neko proživi za dva veka, osim, ako se ne bavi multitasking-om.

E, među njima, bila je neka Draga. Svaki dan, ona je držala sopstveni hvalospev: Ja kuvala, ja kopala, ja mesila, ja krempitu, ja šampitu, ja heklala, ja vezla goblen, ja tresla šljive, ja kuvala kompot, ja…i to najbolje. Nema boljeg recepta, nema bolje od nje. Jednog, istog takvog dana, skupilo se njih pet-šest, pa će Dara:

– Milka, jesi ti danas nešto mesila?

– Nisam, ništa. Kaže Mirko, hajde Milka, ispeci palačinke, a ja njemu kažem, ne mogu Mirko, boli me ova noga, sutra ću. Mrzi mene da stojim kod šporeta, dva sata.

– Ama, Milka, nemoj ih nikad ni peći. Tvoje su palačinke, k’o gumene. Izvini, ali tako je. Ni ja ih nikad ne ispečem, kao Draga. Ona je, maher. Ja bolje, jela nisam – završava Dara.

Na to, Draga skoči, sva ozarena:

– Sad ću ja nama, za čas, da ispečem, dvadesetak. Imam i onaj moj džem od kajsija, takav nema niko u selu.

I odjuri, kao vihor. Čim je zamakla, one prasnuše u smeh. Kaže Dara:

– Ne znam, da l’ su se vama jele palačinke, ali meni se baš jedu.

– Ma svejedno, Boga ti, sutra ćemo joj reći, da najbolje pravi krofne. Meni se baš jedu krofne – kikotala se Milka.

Posle sat vremena, došla je Draga, sva zajapurena i ozarena, sa vrućim palačinkama. One su jele, sladeći se, dok im je džem, curio niz ruke.

Nisam tada naučila lekciju. Setila sam se te scene, mnogo kasnije, videvši u ogledalu sopstveno lice sa magarećim ušima, kojem su se cerekale neke, Milka i Dara. Multitasking ne postoji. Izmislio ga je neko, ko sedi i čeka, da mu naleti muva bez glave. Muva bez glave veruje da mnogo može, da je sposobna i da je drugi cene zbog toga. Ona jeste sposobna, ali je u zabludi da je cene. Sve dok, tako razapeta ne shvati da ostali, koji mnogo manje rade, mnogo manje se žrtvuju, mnogo manje vrede, ne idu goli i bosi, ne gladuju i ne spavaju na ledini. Samo vešto, koriste druge. Dok ne shvati da na taj način uništava i sebe i svoj rad. Da joj svaki rad gubi na kvalitetu jer nema vrhunskih rezultata bez pune usredsređenosti. Radi se, jedno po jedno. Posvećeno, strpljivo i marljivo. I sve se stigne. Ako ne danas, sutra sigurno. Bez nervoze, bez gubitka energije, bez nesanice.

Multitasking je gubljenje kvaliteta rada jedne muve bez glave, koja ne zna „gde je levo“, dok drugima curi niz ruke, džem koji je ona spremila. U tom obliku, postoji.

Ne! Ništa se ne mora. Ne bih ni sama verovala u ovo, da mi je to neko pričao, dok sam bila magarica. Može se. Preko noći, ja sam okrenula, drugi list. Života mi.

Sledeće jutro, posle noći odluke, dok sam razgovarala telefonom sa nekom Kineskinjom, oko nekakve isporuke i kontejnera, koji je kasnio na utovar iz šangajske luke, uporno je zvonio drugi telefon. Utišavala sam ga, trudeći se da razumem Kineskinju koja je govorila engleski, sa izrazitim kineskim akcentom. Bila sam napeta i duboko koncentrisana, samo da ne bih nešto pogrešno razumela. Nije vredelo. Zvonio je, uporno. Vidim ja ko zove, ali mi na pamet ne pada da njoj kažem: Izvini, sestro slatka, ostani na vezi, zove me direktor, kojeg „na svijet nema, da ga svijećom tražiš“. Ne, Bogumi.

Kada sam završila razgovor sa njom, pozovem ga, a on me pita, drsko:

– Zašto se ti ne javljaš na telefon, a ja te uporno zovem?

– Zato što imam dve ruke, dva uva i jedna usta. Ne mogu da pričam istovremeno, na dva telefona.

– Šta si rekla?!

– Mulitasknem ti ga!

Nema „i“ – „i“! Ima „ili“-„ili“. Od 1838. do danas, osim što se svet preselio na internet, šta se promenilo? Može svet i na Mars da se preseli, ništa se neće promeniti, iako bi mnogi govorili, jaoooj divno, kakav napredak, živimo na Marsu. To je tako cool.

Oni misle da iako je postajao život pre 21.veka, ništa nije valjalo?! Hm, da?!

Ako može, za kraj, jedna molba: Govori ili srpski ili engleski ili neki treći jezik.

Ima samo ili-ili. Ili čovek ili konj ili majmun ili…

Ako baš hoćeš i – i, onda nemoj da se smeješ Femi. To je ipak bilo 1838.

Ili nemoj da mi spominješ napredak, svega ti. Bar ne, napredak u društvu. Jer ljudi su uvek isti, nisu se promenili. Ni na Zemlji, ni na Marsu, ni na internetu.