E, baš super! Pomislila sam ironično, kada sam videla da je u bašti ostao samo jedan slobodan sto, i to onaj, najgori. Uz to, i očerupan. Društvo za susednim stolom, pozajmilo dve stolice, pa se nagurali i oko ovog, jedinog slobodnog. Istina, ostale su dve stolice, taman za mene i Branku, ali…
Sešću, dok ona ne bude stigla, pa ćemo se dogovoriti gde ćemo dalje. Bez veze mi je da je zovem, pa da opisujem sto, stolice, gužvu, onog što galami. Ionako će uskoro stići, pa će videti i sama. Pametnije bi mi bilo da sam ostala da stojim, ali za prolivenim mlekom ne vredi plakati. Raspojasano društvo, čudno me je posmatralo, kada sam ih zamolila da naprave mesta, da bih mogla da prođem do jedinog slobodnog stola.
Stvarno, odakle mi ideja da ih uznemiravam?
Da im nije, ostalo od babe, možda? Onaj, što se raširio, ko hektar bundeva, gleda me, k’o da ga u ’ladni grob, teram?! I to, samo zbog toga, što sam ga uljudno zamolila, da se malo pomeri.
Uguram se za taj sto, k’o neko siroče. Od ove gomile, nisam odmah primetila dve ženice, sa kojima su za stolom, ravnopravno sedele, kese i tašne. Tako, samo se ja uglavila između „gomile“ i njih dve. Nekako, izgledalo mi je prijatnije, da sednem na stolicu, bliže njima dvema. Za zaključak da su bile u kupovini krpica, potreban je IQ cca 59. Eto, baš lepo. Sele žene da proćaskaju. Jedna, ima izraz lica, kao moja tetka kada gleda špansku seriju. Oči širom otvorene, ne trepće. Druga, priča i istovremeno pije „ceđenu“ na slamčicu, u kojoj se zaglavila pulpa. Umesto da se otarasi, ili pulpe ili slamčice, ona uporno srkuće vazduh i ne zaklapa. Kad, prolomi se glas, do tada, posmatračice:
– Je l’ ti njega voliš, ili… – nije dovršila ili nije htela da izgovori do kraja.
– …volim ga malo, valjda, ne znam?! Šta ja znam?
Nastavila je, sve u istom stilu: Mož’ da „bidne“, a ne mora da znači?!
Istranžirale njih dve njega i još dvojicu, ako sam mogla dobro da prebrojim. Pa, sortiraju dobre delove, bacaju škart. Ovaj prvi, za koga je nepoznato da li je voljen, ima, onako, dobru dušu, pomalo je dosadan, ume i da skuva, što jest – jest. Nego je, onako, šta ona zna?! Guši je, nekako?! Ne zna kako, ali je guši! Ovaj, što je „lajkuje“ i šalje poruke, i on je, onako?! Zgodan, ali nekako deluje nepouzdano. Mislim, ko će ga znati, đavo bi ga znao?! Baš je fin, kulturan, ima manire. Duhovit. On se njoj, tako lepo udvara. Deli komplimente, pažljiv je.
Naravno, em nije kulturno da se mešam, em šta se to mene tiče, ali kako sam brzopotezna na jeziku, jedva sam odolela da je ne pitam: Je li, sestro mila, ima li neki, da se tako ne udvara? Je li ovaj, što ga držiš na leru, dok sa njim živiš, bio drugačiji dok ti se udvarao? Da te nije, ne daj Bože, osvojio batinama i psovkama? U stvari, najgluplje bi bilo, da sam to pitanje postavila iz jednog i jedinog logičnog razloga: Zato što znam odgovor? Ih, koliko sam puta, mnogima rekla: Što me pitaš, kad znaš?
Mislim, ako neko ne zna šta hoće ili oseća, ne može mu niko pomoći. Kažem: Ako? Iako, znam da svako zna. Jedino je razlika u tome, da li hoće da se suoči sa onim što zna, ili neće? Da li, to što zna, priznaje, ili ne priznaje? Da li mu treba tuđi savet, da bi jednog dana, mogao da prebaci krivicu na drugog? Za sopstvenu odluku? Ima mnogo onih, koje su drugi „nagovorili“.
Kažu: Kako da znam, šta će biti? Ko zna, šta nosi dan, a šta noć? Naravno da niko ne zna. Pričamo o onome što je poznato. O onome što je sada. Kao, ne znamo ono što je sada? Znamo, sasvim sigurno. To je isto, kao da se pravimo, da ne znamo da je neko umro. Kada nešto umre, oprostimo se dostojanstveno i sahranimo ga. Nije to surovo. To je život i to je istina. Gledam ljude, kako žive u tom smradu, davno umrlih veza, ljubavi, brakova. Toliko im zaudara, da se guše u mirisu truleži. Da bi maskirali, taj nepodnošljivi smrad raspadnutog, prskaju se osveživačem vazduha u vidu tuđih ljubavnih poruka, laskanja, šablonskih komplimenata, seksa na brzaka, dok lažu da su na treningu?! Meni to, smrdi još gore.
Kukavička je tvrdnja, da postoji treći. Nema trećeg. Gde je zdrava veza, postoji dvoje. Kada se oni razdvoje, može da maršira čitava četa među njima, a ne, neko „treći“. Čitav defile, da bi se maskirao smrad, koji je, samo njihov.
Nešto mislim, pošto trećeg nema, da je njega izmislio licemerno građansko društvo, da bi imalo na koga da prebaci krivicu, ako se i kada se, brakovi uglednih građana, počnu raspadati. „Treći“ ima snažan interes da razbuca tu svetinju, tu tvrđavu, dok se „golubovi“ neodoljivo brane?!
Gradacija ljubavi, tipa: stalo mi je, nije loše, volim – onako, bez neke strasti, mislim da – ne postoji. U mom rečniku, to znači: Ne volim! Inače, u ovom kontekstu, ne priznajem ni – svejedno!
Znam da nije lako. Nije lako, ni ujutro ustati iz kreveta, ako ti se spava, a kamo li donositi teške odluke. Mnoge nam, život sam servira. E, sad, to što je tako nešto, nama teško, ili nam se ne sviđa, ne menja stvar.
Ako već nekog ne voliš više, ostavi ga, ako ga ceniš kao ljudsko biće. Ne traći ni svoje, ni tuđe vreme. Žao ti je, jer si jako osetljiva osoba? Stvarno u to veruješ? Ima li većeg poniženja od žaljenja i varanja? A, šta misliš, možda nekog možeš da usrećiš, ako ga ostaviš? Mislim, kada već ne znaš, šta bi? Dobro, dobro…Znam da su šporet, frižider, TV plazma, mikrotalasna…teško deljivi sa dva. Ako je celina ovih mrtvih stvari važnija, u redu. Nekome jeste!
Uvek znam kada nekog volim, kada ne volim. Kada mene neko voli, i kada me ne voli. Da postoji način da dokažem da to svako zna, spremna bih bila da se kladim. Pošto istinitost ove tvrdnje, zavisi samo od ličnog priznanja, svakog ponaosob, neću da se kladim.
Što bih se kladila? Da izgubim, zbog tuđe (samo)obmane, na koju dobrovoljno pristaje? Jesam ja, ponekad otkačena, ponekad namćor, ali luda nisam. Pogotovo ne toliko, da udišem miris truleži, kada mogu slobodno, da dišem čist vazduh. Meni je to, najvažnije. I najzdravije. Provetravanje, čistim, običnim vazduhom ne uništava ozon. A osveživač životnog prostora, em kratko traje, em uništava ozon. Kada ispari, trulež, opet ostaje!