E, da mi je ovo neko rekao pre 20 godina, rekla bih mu da je lud.

Ova rečenica nametne mi se sama po sebi, bar jednom dnevno. Eh, zašto? Zato što čitam, gledam, slušam i, nažalost, dobro pamtim. Osetljiva na sve i svašta, a najviše na ugrožavanje slobode i prava, očima gledam i ne verujem da je moguće da je ceo svet krenuo u ovakvu regresiju.

Aleksandra Prica

Svima puna usta tekovina slobodnog i uređenog društva, a nikad manje slobode i prava, bar za mog vakta, što bi turski rekli, na maternjem srpskom. Sve što je prenaglašeno, o čemu se mnogo priča, ono što se napadno forsira ili se na njemu insistira, uglavnom ili ne postoji, ili ljudima nedostaje.

Da, da…

Vojnik o skraćenju, političari o poštenju. Što li sam napisala političari, kad poslovica ne glasi tako?! Na vrh jezika mi je kako glasi, ali pobeže mi misao. Valjda ću se setiti do kraja teksta!

Ako provedem dva sata pored malog ekrana, koristeći daljinski upravljač da pogledam ko šta emituje, to ne može da izađe na dobro. Od tog (dez)informisanja, nema toga ko mi ne dođe u san. Onda, tako, sanjam da izjavljujem saučešće Ataturku i da oboje grcamo u suzama zbog upokojenja rezultata njegove borbe, onda da je jedan od „naših“ postao sultan Sulejman, pa da sam udala za Bajazita kao njegova osma žena i zadržala svoje prezime, zbog čega sam osuđena na smrt javnim odsecanjem glave. Fik, fik, pa da vidiš da li će još kojoj to pasti na pamet!

Dođu mi, tako, u san, sve neki bašibozuci. Ne znam što baš bašibozuci, kad se na srpskom pravilno kaže bašibozluci. Sa L. Nemojte mene pitati zašto ih stalno spominju, ja to ne koristim, samo sam čula. Mora da je neki hit? Neki prepev sa turskog?!

Trebalo bi da mi lakne kad se probudim, jer toga nema kod nas. Mi smo civilizovano društvo u kojem caruje vladavina prava. Aha! Oko toga sam se i zamislila.

Uzela sam daljinski i „klizeći“ uletela u sred BBC dokumentarne emisije. Na ekranu su bili snimci nekakvih orijentalnih predela, pijaca prepunih začina, šarenih marama i druge karakteristične orijentalne robe, žena kojima se vide samo oči, ili često, ni one. Pretpostavljam da se radi o ženama, jer objektivno, tako maskirano može biti bilo šta što se kreće na dve noge. U pozadini, čuo se razgovor dva muškarca. Jedan je BBC novinar, drugi je neki sagovornik sa istoka. Ne znam ko je, nisam bila uključena od početka. Do kraja nisu rekli iz koje je države, pa mi je to ostala velika enigma, a važna je za bolje razumevanje dijaloga koji su vodili. Tema razgovora: Razlike istok – zapad, po mnogim pitanjima, između ostalog, i po pitanju žensko-muških odnosa.

Foto Jordan Bauer

Namerno pišem žensko-muških, čekam da mi neko kaže da je pravilno muško-ženskih, pa da ga pitam zbog čega?

Iako se lica sagovornika nisu videla uopšte, sam ton razgovora bio je vrlo žučan. Pristojan, ali se osećalo da svaki sagovornik brani svoj stav tako, kao da nikad neće prihvatiti argumente onog drugog. U daljem tekstu, zvaću ih Zapad i Istok. Čak i da sam im zapamtila imena, zvala bih ih tako, jer su zaista predstavljali dve kulture i tradicije.

Zapad -Molim vas, na koji način vi možete da opravdate elementarno kršenje prava žena i kako je moguće da su u 21. veku, prava žena jednaka kao ona u 15. veku, na primer?

Istok – Prava žena uopšte nisu ugrožena i mi žene poštujemo, u svakom smislu.

Zapad – Vi u to zaista verujete? Smatrate li normalnim da muškarac može da ima neograničen broj žena i da žene to treba da prihvate bez pogovora?

Istok – Smatrate li vi pristojnim licemerstvo u svemu i svačemu? Vi sa zapada ste neverovatni licemeri.

Zapad – Zbog čega smo licemeri?

Istok – Evo, objasniću vam na ovoj temi. Naše različitosti i civilizacijske tekovine, zasnivaju se, pre svega, na dominantnim religijama, odnosno, na hrišćanstvu i na islamu. Kako hrišćanstvo zabranjuje bigamijske zajednice, to je pretočeno i u vaše zakone. Međutim, u praksi to nije tako. Prvo, nije istina da zakon dozvoljava ženidbu sa neograničenim brojem žena. Mi možemo imati najviše četiri žene, zavisno od ekonomske moći, jer sve ono što možemo da priuštimo jednoj ženi, moramo i svim ostalim. Dakle, ako jednoj kupimo maramu, moramo i ostalim. Ako jednoj kupimo najnoviji model Mercedesa, moramo i ostalim. Takav je zakon i mi se toga držimo. A, šta radite vi, sa zapada? Svaki od vas, pored zakonite supruge, ima bar još jednu, nezakonitu. Njihova prava nisu jednaka. Izostavio bih kakav tretman u vašem društvu ima ona nezakonita, ali držaću se prava u materijalnom smislu. Nezakonita supruga nema nikakva prava po zakonu, ako postoji zakonita. Zakonita supruga ne mora da dokazuje ko je otac njene dece, jer se bračna deca tretiraju kao posledica, isključivo bračnih odnosa supružnika. Za svako vanbračno dete, ukoliko ga otac ne priznaje, žena – majka, mora da dokazuje očinstvo da bi dobila izdržavanje za dete. Osim toga, i nezakonita supruga može da ostvari veća prava od zakonite, ako je dovoljno vešta, pa uspe da izmami za sebe više, nego što je muškarac obezbedio svojoj zakonitoj supruzi i deci. Ako i dobiju izdržavanje za dete, za sebe, kao druge, nezakonite supruge, na legalan način, ne mogu dobiti nikakav vid izdržavanja, ni pod kakvim uslovima. Njih i crkva i zakon tretiraju kao ljubavnice – grešnice. Sad vi meni kažite, ko je ova prava bolje regulisao i ko ih se doslednije pridržava.

Foto Jordan Bauer

Da li više vrede oni zakoni koji se poštuju, ili oni koji postoje da bi se izbegavali?

Kad toliko verujete u prava žena i poštujete ih ili kada ste monogamni tako kako vaša vera i zakon nalažu, zašto svaki od vas nije veran jednoj ženi, kojoj se zakleo na venčanju?

Zapad – To što vi pričate je zamena teza. Kod vas, žene nemaju pravo izbora. Uskraćujete im pravo na zapošljavanje, na samostalan život. Njima se ne nudi mogućnost da budu nezavisne. Osim toga, krajnje ponižavajuće je to što vi njih kupujete. Kao robu, kao životinje.

Istok – Od jednog novinara čuvene kuće BBC, očekivao sam bolju informisanost. Pravo na školovanje i zapošljavanje ženama nije uskraćeno. Jedan deo žena je visoko obrazovan i zaposlen. To je stvar njihovog izbora.

Zapad – Možda, deo? Ali, mali deo!

Istok – Opet, kažem, stvar njihovog izbora. Šta mislite, da li bi većina žena na zapadu odabrala da zarađuje radi egzistencije ili da im neko sve obezbedi, a da na rade? I dalje tvrdim da ste veliki licemeri. U odnosu na to da su vam „usta puna“ jednakih prava i rodne ravnopravnosti, nije jednaka zastupljenost žena ni u politici, ni na najvišim državnim funkcijama, a većina visokoobrazovanih žena, manje zarađuje nego muškarci sa istim obrazovanjem na jednakim pozicijama.

Zapad – To nije sasvim tačno. To su ipak nekakvi statistički podaci, a statistika je, znate i sami. Niste mi odgovorili, kako tumačite to što kupujete žene?

Istok – Kako mislite, kupujemo? Prilikom ženidbe?

Zapad – Vidite da znate.

Istok – Vi, ili ste totalno neinformisani, ili me namerno provocirate. Novac, zlato ili drago kamenje mi dajemo kao depozit. To je ženi namenjeno u slučaju razvoda. Na taj način, ona je obezbeđena, bar delimično. Pre sklapanja braka, potrebno je da se i ona i njena porodica slože sa ponuđenom sumom. Ne radi se tu ni o kakvoj kupovini. To pripada ženi i samo ona može raspolagati sa tim.

Zapad – Zašto zakon nije uredio da joj se izdržavanje odredi, ukoliko dođe do razvoda?

Istok – Zato što će ona na ovaj način dobiti više. Muškarac je spreman najviše da pruži ženi u početku. Dok je zaljubljen i željno iščekuje da ona postane njegova. Ako ona prestane da bude predmet njegovog interesovanja, ko je taj koji može da ga natera da da više, nego što je bio spreman na samom početku? Dok je bio zaljubljen. Zašto kod vas, u velikom broju slučajeva, žene moraju da vode sudske sporove, da bi naplatile izdržavanje za sebe, i što je još gore, sopstvenu decu? Mi delujemo preventivno, na osnovu tipičnog ponašanja ljudi za koje znamo i vi i ja da su karakteristična za ceo ljudski rod, a vi, sanirate posledice.

Foto Jordan Bauer

Počelo je da mi zuji u ušima. Obojica su bila u pravu, svaki sa svog stanovišta, ali nisam mogla da „navijam“ ni za jednog.

Zašto su njih dvojica vodila ovu debatu? Zašto to nisu bile njih dve? Da čujemo šta kažu žene o tome kako doživljavaju sopstveni status u dva bitno različita društvena uređenja! Opet muškarci pričaju o tome šta je za ženu dobro, šta loše, šta je za nju zaštita, a šta preventiva. Koji status je za nju bolji? Da li žena više voli da privređuje ili da rađa i gaji decu?! Šta njoj pripada po zakonu, a šta joj ne pripada? Da li je bolji zakon koji pravedno zvuči, a masovno se izbegava, ili onaj za koji tvrde da je u skladu sa praksom, ali loše izgleda, bar izdaleka gledano?

Onda sam počela da zamišljam dijalog, koji bi na ovu temu vodile žene. Raspoloženje mi je naglo palo. Čak i da ga vode pripadnice istog društva, koje imaju različite poglede na vitalna ženska pitanja, bojim se, da se tek one ne bi usaglasile. To bi izgledalo, otprilike, ovako.

– Šta imate vi od toga što ste zaposleni, kada skoro čitavu platu, bacate na trošak koji imate za vrtić?

– Meni je stalo da radim. Imam pristojan posao i osećam se sigurnije kada sam zaposlena.

– I ja sam zaposlena u kući. Ima posla po kući i oko dece, ceo dan, samo ko hoće da radi. Meni je bolje da sama čuvam decu, nego da plaćam nekakvim vaspitačicama. Tako racionalnije trošim kućni budžet.

– To je idealno za one koje to sebi mogu da priušte, ali dugoročno posmatrano. Teško je naći posao u struci, a ako ga napustim dok su deca mala, nisam sigurna da ću ga lako pronaći onda kada deca budu uzrasta da im ne treba mama 24 sata dnevno. Osim toga, život je nepredvidiv. Nije prijatno da te neko izdržava, da zavisiš od nekog.

– Bogami, deci je majka uvek potrebna. I kad odrastu. Svaka čast svakome, ali majka je majka. Što da mi bude neprijatno da me muž izdržava? Pa, nisam ja tu decu donela od mojih. Uostalom, ja i mužu sve ugađam. Nema on na šta da se žali.

– Iz ženskog aspekta, nijedan muškarac ne bi imao na šta da se žali, ali ipak, svašta se dešava. Meni je ekonomska sigurnost važna, jer šta ako me ostavi, ako počne da me maltretira, ili…

– Ma, šta da te ostavi? Da nađe drugu, misliš? Može, ali znaš kad ću pristati na razvod? Nikad! Obračunala bih se ja sa njom, za vrbicu. Ne bi ona znala šta ju je snašlo, ne zvala se ja… To bi tako bilo i da sam zaposlena i da nisam. Nijedan neće ostaviti pravu ženu. Nikad! Da ti ja kažem, žene su krive za svoj položaj. Prava žena zna kako da zadrži muža i sačuva porodicu.

Ne bih se složila sa vama. Neke brakove nipošto ne treba čuvati. Prvenstveno zbog dece.

Foto Jordan Bauer

Ovaj ženski dijalog mogao bi da traje „letnji dan do podne“. Sve dok žene, jedna drugoj, budu lepile etikete, gledale jedna drugu ispod oka, obračunavale se međusobno čak i kada se uopšte ne poznaju. Sve dok jedna drugu retko podržavaju i priznaju pravo na sopstvene različitosti, trajaće borba za njihova prava. Čak i tamo gde su jasno definisana zakonom, trnovit je put do pravde. Rekla bih da ovakav odnos snaga u žensko-muškim odnosima opstaje, kako reče onaj sa Istoka – na osnovu tipičnog ponašanja ljudi za koje znamo i vi i ja da su karakteristične za ceo ljudski rod.

U ljudski rod spadaju i žene, iako je i danas mnogima prihvatljivo da se na srpskom kaže, ljudi i žene. Svaki put sam onoga ko je preda mnom izgovorio, čovek i žena ili ljudi i žene, pitala u koju vrstu onda spadaju žene, ako ne u ljudsku? Umesto odgovora dobijala sam, ili smeh, ili ćutanje.

Kažu da nas, statistički gledano, ima oko 53-55%. Što bi rekao onaj sa zapada, BBC novinar – To su ipak nekakvi statistički podaci, a statistika je, znate i sami…

Ja bih rekla da nas brojčano ne fali, druge bi rekle da nas ima viška. Ne bih rekla da nam išta fali, naprotiv. Ipak, u 21. veku, mi ne samo da tapkamo u mestu, nego smo upale u neku vrstu regresije.

Mislim da se dominacija muškaraca zasniva na par vrlo bitnih stvari, a to je da odlično poznaju ženske slabosti, da njihovim slabostima veštije manipulišu, da će teže izdati pripadnika iz istog, muškog roda, te da ga mnogo ređe, doživljavaju kao pretnju. Kada su u pitanju interesi muškaraca, oni se brzo usaglase.

A žene?

Hoće li ikad prestati da etiketiraju i lako izdaju jedna drugu, samo da bi pridobile muškarca koji im se sviđa? Verovatno hoće. Jednog dana. Kada ja postanem predsednik Ujedinjenih nacija, kada ženama otvore vrata nekih manastira na Svetoj Gori, kada političari prestanu da pričaju o poštenju, kada oni koji se kunu u očuvanje srpskog jezika prestanu da govore bašibozuLuk, berićet, amanet…

Ne bih ubacivala ove turske reči, za koje mnogi tvrde da su srpske, da ne znam da je i u turskom prihvatljivo reći čovek i žena. Kad bi se neko pravio da ne razume ono što mu se govori, moj otac bi se obratio rečima, šta me tako gledaš, je l’ ja turski govorim.

Eto, tako… Šta da kažem na kraju? Mašala(h) ili aferim?! Aferim, muškarci. Aferim!