Zapitkuju me ovih dana, gde sam. Što me nema? Nisam nestala, nego vežbam.

Ma, kakav pilates, kakva teretana?! Nema od toga ništa. Vežbam da hodam na rukama. Kažu da svako treba da pođe od sebe, a ne da menja svet. Meni sve naopako izgleda dok hodam na ove dve noge, pa kako mi na pamet ne pada da hodam savijene grbače ili glave, moram da pokušam da hodam na rukama. Računam, iz te perspektive, ima sve da dođe na svoje mesto.

Aleksandra Prica

Jer dođe mi da samu sebe išamaram kada mi je nešto bilo pod nosom, a nisam to odmah opazila. Na vreme! Umesto toga, sebe počastim epitetom neke odrasle, domaće životinje ženskog pola.

Jedna od matrica po kojoj svet neprekidno funkcioniše je da ljudi ne vide da sami sebi zakomplikuju vrlo jednostavnu stvar.  Potom, traže rešenja, savete, pomoć. Od drugih, najčešće. To je sasvim u redu, samo što i „drugi“ moraju da analiziraju, raščlanjuju da bi sve opet sveli na proste činioce i došli do suštine, koja je bila vidljiva odmah.

Nije bilo potrebe za komplikovanjem. To naročito čine žene. Pletu, zapliću, komplikuju. Najupadljivije, dok pletu mrežu kako da upecaju nekog muškarca, ili da ga zadrže? Da počnem da nabrajam? Neću.

Vraćam se na pletenje i zaplitanje. Čuvenu žensku disciplinu. Sposobne da stvore sve i svašta, da se snađu, da otrpe, da od starog prave novo. Ako nema muškarca po njihovoj meri, misle da mogu i njega da naprave. Da ga skroje po meri, pa kakav god bio „materijal“ koji im je pao šaka. Da ga isheklaju, ispletu tvrdim prepletajem i još tvrđim bodom, uštirkaju i redovno održavaju.

Tako su devojčice, nekada davno, pravile krpene lutke, kad nisu imale prave. Došlo je vreme da odrasle devojčice veruju, kada sve mogu da naprave, da mogu da naprave i muškarca po meri. Da od krpenog naprave pravog, pa se još i prave da ne vide da je krpeni.

Osluškujući veliki broj žena, dok pričaju o tome šta žele od muškaraca i šta ih čini srećnima, od mnoštva želja i očekivanja, kada sve saberem, pomnožim i izvučem koren, na prvom mestu nalazi se želja da budu zaštićene. Da imaju oslonac!

U tom zecu leži grm. Nisam permutovala. Baš tako. Ne leži zec u grmu, već obrnuto. Zaštitu i oslonac, možemo naći samo u jačem od sebe. Slabijeg možemo da štitimo i negujemo. Izgleda da živimo u vremenu koje raskrinkava hiljadugodišnje zablude, dogme i stereotipe. Vodi se odsudna bitka oko toga ko je jači pol, i oko toga, na čemu se zasniva ta jačina. Ko je jači i zbog čega?

Tu se sasvim zapletu. Same sa sobom. K’o pile u kučine. Zbog te želje da budu zaštićene. Da se voljene, zagnjure u njegova snažna ramena. Divan osećaj. Toliko divan da pomuti razum. Samo, nije uvek znak podrške i zaštite. Valjda iz te omamljujuće čarolije, dolazi ona čuvena, ženska – pusti ga da bude muško!

Đavo bi ga znao, da li je to kritika ili savet jedne žene upućene drugoj, da bi našla ono što svaka očajnički traži – zaštitnika!

– Čekajte malo? Na šta tačno mislite? – pitala sam.

– Podeli poslove sa njim. Nemoj ti da se baviš muškim poslovima. Neka on opravlja po kući. Nosi robu iz nabavke, vuče kofere, i tako, sve što čini da se on oseća važnim i značajnim. Ono što mu daje osećaj da ti je potreban, da je koristan, da ne možeš sama… – nabrajaše uglas, razne stvari, mnoge žene, znane i neznane.

Ko mu brani da bude muško? Koja žena je muškarcu otimala šrafciger ili čekić?

Evo, po stepeništu, Mara ubi Stevana od batina, otimajući mu bakaluk iz ruku. Da bi ga ona dostojanstveno ponela. Srela sam, neki dan, jednog poznanika, oko mu je bilo modrozeleno i poluzatvoreno.

– Ko te je tako unakazio? – pitala sam.

– Moja žena – rekao je, tužno oborene glave.

– Pa, zašto, kako… – čudila sam se.

– Ma, bez veze. Uzeo sam da nalepim parket koji se odlepio, a ona ne da. Kaže, ona će. Pustio sam je, pa sam uzeo da popravim slavinu, a ona mene čekićem po glavi, ostavljaj slavinu, lezi i gledaj fudbal, dok te nisam sastavila sa crnom zemljom.

Da! Verujem! To žene masovno rade. Da pokažu da su jače i samostalne. Otimaju muškarcima vino i vadičep, da ga oni ne bi ni slučajno otvorili. Gađaju koferima, ako im muškarci ponude da ih oni ponesu. Ubiše ih od batina, da bi dokazale da su moderne i nezavisne?!

A vi? Jeste li to videli negde? Ja jesam, dok sam hodala na rukama. Ovako, dok stojim sa  obe na zemlji, da dodam još koju – da li je moguće da žene veruju da je muškarcima moguće zabraniti da budu – muškarci? Džentlmeni? Zaštitnici? Vitezovi? Velikodušni? Da veruju, da one od njih mogu da naprave, ono što oni nisu? Istina je da od njih sve to mogu da naprave žene, ali ne partnerke. Njihove majke su te, koje to mogu ili ne mogu. Hoće ili neće?

Posle je kasno. Kasno za sve, osim za iluzije o vitezu iz snova.

Zbog toga, ako te treću noć zaredom probudi kapljanje iz slavine ujednačenim ritmom (kao kineska metoda mučenja), za koju on tri dana obećava da će je popraviti, ne čekaj ništa.

Ili je sama popravi, ili zovi majstora. Njega se obavezno reši. U suprotnom, samo će te povrh svega, napraviti ludom feministkinjom koja sve sama radi zbog toga što tako hoće, a ne zbog toga što nema oslonac. Ne preti poplava samo iz slavine, ako se ne sanira blagovremeno. To važi za sve u životu.

Znam da nije sreća u slavini, ali nije ni u tome da se praviš da si od krpe napravila muškarca, dok si sve radila sama, braneći njemu da bude – muško!