Gledam, tako, razne ljude, ne zato što hoću, nego, prosto, tu su, pa ne mogu da ih ne vidim!

Razni ljudi, razne ćudi. Od toga, teško da postoji prirodnija stvar. Nego, već duže vreme, primećujem kolektivne, masovne obrasce ponašanja koji su meni, koju sad reč da upotrebim, čudni! Neka ostane tako. Čudni! Bolje zvuči, nego ono što mi je prvo palo na pamet! Ma, ne! Uopšte ne zvuči bolje. Zvuči pristojnije!

Aleksandra Prica
Aleksandra Prica

Gledam, rekoh, tako, i osećam da me ’vata strah. Sve mi neka jeza prolazi kroz kičmu. Bojim se da ne izgubim samopouzdanje i ne pazarim dva-tri kompleksa niže vrednosti. Ako mi se to dogodi, gotova sam! Nikad se neću oporaviti, sama od sebe.

Kako i ne bi?! Oko mene ekspanzija znanja, stručnosti, kompetentnosti. Sve ima prefiks – pre! Prepametni, prestručni, preambiciozni, prehitno im je! Ama, ne samo u svojoj profesiji ili hobiju. U tuđoj. Normalno. Kod nas je normalno da dok neko nekog posmatra kako nešto radi, lako i vešto usvaja znanja – gledajući. I tako, svaki posao postane lak. Selektori, zidari, sudije, i tako redom, sve do  meni omiljenih, neodoljivih – lidera! To, to! Capo di tutti capi.

Pametna nacija, bez svake sumnje! Gleda i usvaja znanja. Sad, u ovoj internet eri, još brže i lakše. Ima podsticaj. Sve je dostupno, ili što bi rekla stara, srpska poslovica: „ Ko nema u vugla, ima u Gugla“.

Drugo, „potpraše“ ga sa net-a, online „jarani“, pa su te dnevne i sezonske dokvalifikacije, postale savremena, „nasušna“ potreba. Sve se može – kad se hoće; samo je nebo granica; gde ja stadoh, ti produži; treba hteti, treba smeti, pa da vidiš kud se leti. Pa, vidim kud se leti. I to, baš, pravo tamo. Leti se, kao raketom!

Mene to podseća, na nekad popularni strip o Mirku i Slavku, gde je jedna od kultnih konstatacija bila: „Iako je bio dete sa sela, Slavko je znao da vozi avion“. Zakuni se, batice?! Uh, alal mi žargon. Eto, i ja brzo učim nove fore, može mi zatrebati, ako me naglo raspali kriza srednjih godina, da se podmladim. Još ako budem otišla, da me „premese“ dva-tri puta sa onim sredstvima za podmlađivanje, svi će misliti da imam 45, a ne 46 godina. Lagaće da izgledam kao da imam 35.

To, vezano za Mirka i Slavka, mnogo je smešno. Ne poznajem nikoga kome nije. A, šta je sa masovnom najezdom savetnika i, kako bih rekla, „motivatora“ što verglaju na prazno o tome kako smo mi „deca sa sela, koja znaju da voze avion“?!

Samo, ne znamo – da znamo? Izvinite, po meni, tu nema baš nikakve razlike, osim…osim toga, da se odrasli, zreli ljudi smeju stripovima za decu, a oduševljavaju se istom glupošću koja je fino prerađena, doterana, napisana rečnikom odraslih. A čemu služi?

Služi tome da se već formirani ljudi dovedu u sumnju o sopstvenoj vrednosti. O tome da ne vide dobro, da ne čuju dobro, da nisu u stanju da prepoznaju priliku, da sve što im se dešava, dešava se jer oni nisu sposobni da stvari gledaju iz drugog ugla, da se prilagode i budu srećni i veseli. Da im životne staze budu cvećem posute. Da zaborave prošlost, da se raduju novom životu, da se smeju, smeškaju….ahahahahaaa.

Inače, donedavno je, kada se neko smeje tako, bez razloga, za sve i svašta, važila poslovica: „Smeje se, k’o lud na brašno“. Sad je to postalo poželjno. Smejati se? Ne! Biti lud, ili se bar dobro pretvarati da jesi.

Manipulatori su baš zato to što jesu. Manipulatori. Menjaju oblik, agregatno stanje, način, pristup, sve, ne bi li izmanipulisali mase. U svoje ime, a za čiji račun? Za svoj i račun onoga koji živi, hrani se od svega što je oteo od te mase, koju treba „motivisati“, da se ne bi latila kuke i motike. Ostaviti je u životu, na bazi vegetiranja i držati predavanja o tome da njihov život samo od njih zavisi, ali eto. Oni žive u prošlosti, neće da prihvate da je samo nebo granica i da nije Supermen jedini čovek, koji leti sa vrha nebodera, padne na trotoar i ode do prve poslastičarnice na kolače.

Pa, umesto da se uredi sve, od čega realno zavisi mnogo toga, u životu nas običnih ljudi, da se ljudi bave onim što najbolje znaju i žive u skladu sa samim sobom, treba ljude podstaći da veruju, da su sami krivi, za sve što im se dešava. Treba da se ugledaju na „uspešne“, da pokupe recepte: „Kako postati direktor, a biti nepismen?“ Ili,  „Nije teško postati, ali kako ostati – sponzoruša?“ Možda, najkorisniji: „Novac je svuda oko nas, samo ga treba pokupiti“.

Nije novac nigde „ispumpan“, ostavite se teorija zavere. On je tu, samo ga vi ne vidite! Ne možete sedeti tako, bez ideja i žaliti se. Pokrenite vlastiti biznis.

Založite nekretninu za kredit (ne znam čiju, snađite se) i nemojte se nervirati što nikad niste dobili fiskalni račun u kineskoj prodavnici, iako vi uredno plaćate PDV. To se vas ne tiče. Vi vodite računa o sopstvenom biznisu i pratite vaš vlastiti put. Samo sledite svoje snove, jer i najveće „zvezde“ su to radile, pa eto gde su sad. Mislim, gde su oni, a gde smo mi?

Devedesetih, tu su bili razni lažni proroci, vidovnjaci, mesije. Imali su medijski prostor jednak informativnim emisijama, za ispiranje mozga. Ili su bile deo njih. Prosto, „javljalo im se“. Danas, naravno, „da se Vlasi ne dosete“ promenjeno je ruho.

Treba raditi 25 sati dnevno, (nisu svima javili gde tačno, ali i to je na nama) za 25 do 40 hiljada, plaćati račune, porez, rešavati problem bele kuge, posvetiti se deci, šetati, zdravo se hraniti, voditi računa o svom izgledu. Ne morate da ugrađujete veštačke implante, imate i sopstvenog sala i krvi, pa to možete da nadomestite tamo gde vam fali, snađite se malo. Zar niste pročitali sto puta do sada, da samo lepi, k’o nacrtani, imaju šanse za uspeh? Dakle, šta se čeka? Nipošto se nemojte nervirati što vam kasni plata, jer sve dođe u pravi čas, samo treba biti strpljiv.

Na vama je, ono što nikom nije pošlo za rukom, da produžite dan, da ne budete nervozni, jer nema ko na vreme da ode u vrtić, po vaše dete. Da radite, sa strašću i posvećenošću po 10-12 sati na dan, da budete motivisani, nasmejani. Jer, sve je na vama, u vama i do vas.

Ako vam nije jasno, ima ko će da vas nauči. Budete li dobro učili i precizno pratili uputstva, počećete da se osećate kao Ptica Trkačica, koju je Pera Kojot zvani genije, pobedio samo jednom, i to na zahtev publike. I smejaćete se. Grohotom. K’o lud na brašno!