Tata, meni se ovo ne sviđa. Uzmi ti! – nudila sam ocu ružičastu šećernu vunu, dok smo se kretali u mnoštvu ljudi prema cirkuskoj šatri. Sve je vrvelo. Smenjivali su se glasovi dece i odraslih. Bila su vesela, razdragana. Sve je obećavalo dobru zabavu. Mirisalo je na radost!

Ne mogu! – odgovarao je otac – Što si tražila da ti kupim, ako ne voliš? Jedi sada! – nije hteo da popusti.

Aleksandra Prica

Nisam nikada jela, pa sam mislila da je jako lepo. Lepo izgleda i roze je – pravdala sam se ocu.

Otac je šećernu vunu bacio u prvu kantu za otpatke, gunđajući:

Žensko je žensko. Samo nek je roze, njima je uvek privlačno, pa makar to bila i odvratna, lepljiva šećerna vuna.

Moj prvi odlazak u cirkus. Do tada sam slušala o cirkusu i raznim čudima koja se tamo mogu videti. O šarenilu, bleštavilu, ljudima koji mogu da urade ono što većina drugih, niti može, niti se usuđuje.

O klovnovima, koji toliko uveseljavaju publiku, tako da ona grca od smeha. Zatim, kostimi, šljokice, četvoronožne životinje, koje samo u cirkusu hodaju na dve noge. Samo u cirkusu i nigde više. Gutači vatre, mađioničari i svi ostali iluzionisti, koji služe da omađijaju publiku. Ponela me je ta razdraganost, vesela lica dece, umazana šećernom vunom i sreća na licima njihovih roditelja zbog radosti njihovih mladunaca. U iščekivanju dobre zabave, radovala sam se i ja. Što ne bih, kad se svi raduju?! Valjda sam i ja deo predstave?!

U napetom uzbuđenju, čekala sam početak. Ulazak hrabrog krotitelja lavova publika je dočekala ovacijama. Aplauzi, vriska, cika na sve strane. Vitka žena u blještavom trikou na trapezu, za njom par koji izvodi vratolomije na žici, postavljenoj na visini od nekoliko desetina metara, pa klovnovi.

Klovnovima su se najviše radovali. A oni, kostimirani tako da ne liče na ljude, predimenzioniranih stopala, stomaka, noseva, neprirodne boje lica, našminkani do neprepoznatljivosti. Tako da u tim kostimima može biti bilo ko. Ko god bio, ne možeš ga prepoznati.

Ta predstava klovnova, izgleda, samo meni nije bila smešna. Ili su se svi ostali smejali po inerciji? Šta je tu za smeh? Klovnovski igrokaz je skup različitih radnji, u kojoj jedan drugog, ili samo jednog ponižavaju. Šutiranje u stražnjicu, padanje, podsmevanje i na kraju, obavezno neka smesa, koju zovu torta, završi po sred lica onoga koji je sve ovo trpeo. On stoji zamazan, dok se ta lepljiva sadržina sliva niz njega. Publika aplaudira i smeje se, on se okreće na sve četiri strane sveta čineći naklon toj publici, u znak zahvalnosti.

Primetila sam da otac prati moje reakcije, i dok smo se izvlačili iz gužve prema izlazu, pitao me je – Kako ti se sviđa cirkus?

Umesto odgovora, prema njemu je poletela salva mojih pitanja. Zašto teraju životinje da hodaju na dve noge? Zašto neko rizikuje da padne sa deset metara hodajući po žici? Zašto je ljudima smešno da klovna šutiraju i gađaju tortom?

Otac me je gledao zamišljeno i duboko. Videla sam da bira odgovore.

Znaš, Sale, ljudi vole atrakcije. Vole da vide neke veštine, neka čuda i moći koje drugi ljudi nemaju. Zato su spremni da plate. Razumeš?

To razumem, ali ne razumem i dalje zašto ovi u cirkusu to rade zbog novca. Zar ne znaju ništa drugo? Šta će onoj ženi novac, ako padne i pogine? Zašto onaj čovek koji glumi klovna, zbog para, trpi da ga ponižavaju? Tata, meni se cirkus nimalo ne sviđa i nećemo više ići. Važi?

Važi, Sale! Gde bi ti htela da idemo?

Na očevo pitanje, sva sam se ozarila. Pljesnula sam rukama veselo i predložila:

Prvo, da mi kupiš kokice da hranimo labudove u Dunavskom parku, a onda da šetamo kejom do Limana. Da se popnem na onaj zidić, a ti da me držiš za ruku? Važi?

Zidić je za mene bio betonski nasip na keju u Novom Sadu, koji se proteže dva do tri kilometra duž šetališta, visok oko pola metra i predstavlja granicu šetališta i strmog pada nasipa ka Dunavu. Popeti se na njega i istovremeno držati oca za ruku, gledati Dunav i tvrđavu, za mene je uvek bio doživljaj.

Perući ruke u kupatilu, dok sam trljala sapun jako i dugo, ne bih li napravila što više mehurića, čula sam oca i majku kako razgovaraju. Majka je pitala kako smo se proveli i kako sam reagovala na cirkus, a on je rekao:

Nije joj se svidelo. Nije mi žao para, nego mi je žao što se zbog cirkusa opteretila. Platio bih još toliko, da je nisam vodio. Mislio sam, uživaće kao ostala deca.

Nema veze – nastavljala je majka – da je nisi odveo, uvek bi mislila da je to nešto jako zanimljivo i da je Bog zna šta propustila. Ovako, bila je, pa sad zna.

Zaista, čemu služi cirkus? Najviše, kao metafora. Ljudi ga često koriste, kada žele da dočaraju, nekakav haos, lakrdiju, sprdnju, iluziju. Neke događaje koja posmatra publika, koja navodno, u tome ne bi nikad učestvovala ili nije dovoljno vešta.

Ponekad, kada reči ne pomažu i kada nije preostalo više ništa što čovek može da uradi da bi razrešio neku situaciju, ne preostaje mu ništa drugo, osim da napravi cirkus. Da hoda po žici, da stavlja glavu u lavlje čeljusti, da nekoga šutne u stražnjicu i nabije mu tacnu šlaga u lice. Obično, reši da pravi predstavu onda kada se mimo svoje volje našao u publici, ili je bio onaj kojeg su terali da vozi na jednom točku, da skače sa trapeza na trapez, dubi na glavi.

Tako sam jednog dana rešila da napravim cirkus. Predstavu. Nisam više htela da sedim u publici. Rešila sam da uradim sve ono što sam gledala mimo svoje volje. Nešto što sam skupo plaćala. Ono što sam mislila da mogu mirno da napustim. Onako mirno, kako sam u njega i ušla. Nisam znala da ulazim u cirkus, mislila sam da ulazim u brak. Htela sam iz njega da izađem. Fino i kulturno. Ali ogromni gutač vatre, krotitelj lavova, silni i moćni iluzionista i opsenar, nije dozvoljavao. Nekoliko puta sam skoro stigla do izlaza, ali je on našao način da me spreči. On je mislio da sam se predomislila, a ja sam samo tražila drugi izlaz. Poslednji je bio da nastupim u svim tačkama, u kojima je on nastupao.

Tih dana, tata je bio slobodan, pa je on išao po sina u vrtić. Ja sam po njega dolazila s posla, ili ga je tata dovodio. Moj tata. Kako da pravim cirkus, a da nikog ne uvučem u to? Osećam da na to nemam pravo, jer me niko nije odveo u brak. Kako da izvedem predstavu, kada u kući, iz koje sam potekla, nije bilo laži, obmana, trikova? Nije bilo cirkusa.

Pozvala sam oca i rekla mu:

Nemojte brinuti! Sasvim sam OK. Malom reci da sam na putu, a njemu, ako bude pitao, da se nisam javljala i da ne znate gde sam!

Nemoj me terati da lažem – govorio je otac ljutito – ja nisam lagao nikog, pa neću ni njega!

Ko te tera da lažeš? Da li ti znaš gde sam i gde ću biti?

Ne znam! – odgovorio je otac zbunjeno – Stvarno, gde si?

Ako ti budem rekla, moraćeš da lažeš, a ti to ne želiš, zar ne?! Vidimo se, ne brini!

Prekinula sam vezu i krenula da pravim cirkus. Isključila sam telefon. Otišla sam na mesto, na kojem dugo nisam bila, a koje tako volim. Došla sam u stan, kasno uveče. U vreme, u koje je on obično dolazio. Izvrnula sam se na postavu i uzela njegovu ulogu. Udahnula sam duboko i ušla u stan. Nisam znala da li je u njemu. Bio je. Nije ličio na dresera lavova, izgledao je kao lav, „narogušen i ljut sav“.

Gde si ti do sada? – grmeo je.

Potpuno sam preuzela i njegovo ponašanje, mimiku, gestikulaciju, rečnik:

Imala sam neka posla, što se ljutiš?

Kakva posla? Zašto si nedostupna – zurio je pravo u mene i pokušavao da opazi neku razliku.

Pukla mi je baterija, a nisam imala punjač sa sobom. Što, je li bilo nekih problema? Mali spava? – citirala sam ga.

Uživela sam se u ulogu, pa sam nastavila dalje. Skinula sam odeću, pa sam je razbacivala gde sam stigla. Čarape sam ostavila nasred dnevne sobe, kao zmija košuljicu. Tako raskomoćena, pitala sam ga:

Ima li piva u frižideru?

Bio je šokiran. Gledao me je kao da sam poludela. Jeste da ne pijem pivo, ali „show must go on“, pa sam ustala i izvadila limenku. Otvorila sam ga identičnim potezom kao on. Tako zavaljena na trosedu, noge sam podigla na sto i prebacila sam TV na drugi kanal, ne pitajući njega da li prati program koji je trenutno emitovan na tom kanalu. Počela sam da pijem ono pivo. Jeste da je grozno, ali mora se. On je izgledao kao da je svakog momenta spreman da zove hitnu pomoć. Seo je pored mene.

Reci mi, gde si bila ceo dan? Šta se dešava? Poludeo sam od brige. Niko nije znao gde si. Ti se uvek javiš – pokušavao je da me zagrli – molim te, reci mi, šta ti je?

Šta je tebi, muška glavo? Šta bi mi bilo? Ti od muve praviš medveda. Bila sam na poslu, malo sam se zadržala sa društvom, pa taman kad sam pošla kući, naletela sam na kumu. Reč po reč, bacile smo dve-tri ture, ne znam kako nam je vreme tako brzo prošlo. Nego, reci ti meni, macane moj, šta si ti danas spremio za klopu? Kad si ti došao kući?

Kad sam ja došao kući?? – opet je podizao ton – Čim sam video da si nedostupna, zvao sam tvoje. Rekli su mi da ne znaju gde si, pa sam pokupio malog. Išao sam s njim u šetnju, dao mu da jede i okupao ga. Zvao sam sve redom, niko ne zna gde si. Uključi telefon da vidiš koliko imaš poruka i propuštenih poziva.

Ma, boli me uvo za propuštene pozive – cugnula sam još malo, one odvratne tečnosti iz limenke.

Ti si poludela. Ti si skroz poludela. Kakva si ti majka? Nema te, ceo dan – ponovo je urlikao!

Bila sam hladnija od onog piva. Ako me ne bude pustio na glavni izlaz, ja ću razvaliti cirkusku šatru. Rešena da izađem po svaku cenu, rekla sam mu:

Čini ti se da sam poludela. Zapravo, ja se trenutno dozivam pameti. Ovo sam uradila samo da bi video kako ti izgledaš. Nisam ti ja za cirkus. Ni za predstavu, ni za publiku. Performans je gotov, cirkus je gotov, mi smo odavno gotovi. Kod mene si prezadužen preko svake mere i granice. Nema više ni vere, ni veresije.

Ustala sam i pružila mu fasciklu iz tašne:

Evo ti predlog za sporazumni razvod. Hoćeš potpisati?

Skočio je i riknuo kao nikada pre. Istrgao mi je fasciklu i bacio je. Papiri su se spuzali niz zid, pa ostali na pola. Pola na podu, pola prislonjeni uz zid. Podebljana slova naših imena, bila su okrenuta naopako i jedini deo teksta, koji je bio čitljiv sa moje distance.

Nije tada potpisao, ali to nije ni bitno. Moj prva i poslednja predstava je bila samo delić, čak površna i nebitna imitacija njegovog ponašanja. Jer mnoge druge stvari koje je on radio, ja ne bih mogla da izvedem ni za kakve pare. Ni da ga imitiram. Ovo je bio moj igrokaz za kraj, jer reči nikad nisu pomagale.

To, što je njemu bilo fino u tom cirkusu, a meni nije, nije bila samo njegova greška. Moja  je bila ta što mi je život sa njim izgledao primamljiv, kao roze šećerna vuna. Mislila sam, kada je toliko ljudi jede u slast, mora da je dobro. Da je zabavno, veselo?! Samo, to nije bila ružičasta šećerna vuna koja se meni ne sviđa. To nije bilo ono što je tata mogao da uzme i baci u prvu korpu za otpatke, samo zato što sam pogrešno procenila.

Ipak, ne žalim što sam ušla u brak, kao ni to što sam bila u cirkusu. Da nisam, mislila bih kako sam Bog zna šta propustila, da bi mi život bio bolji i lepši da sam u braku. Da ljudi u braku imaju više sreće od mene. Ovako, savršeno dobro znam šta je za mene, a šta nije.

Ljudi misle da sam protivnik braka. Nisam. Meni se jedino ne dopada spoznaja da brak može da liči na cirkus, da ljudi u njemu nose maske klovnova, žive kostimirani, dube na glavi, rizikuju živote hodajući po žici, i to sve zbog publike ili zbog novca.

Radujem se što postoje i oni drugi, brakovi koji liče na moje duge šetnje sa ocem. Harmonični, dugi i nežni.

Srećem ljude koji pobegoše iz cirkusa, pa sada pate od hroničnog straha od zaljubljivanja. I tu sam boljku prebolela. Prebolela, onda kad sam shvatila, da nema tog muškarca i te ljubavi koja se ne može preboleti.

Osim jednog Petra. Samo njega nisam i ne mogu. Ni da prežalim, ni da zaboravim. Mog tatu! Zbog njega me srce peče, a grlo zaptiva. Naročito, uoči i na Petrovdan. Dan njegovog rođenja. Umesto da mu biram poklon, ja odem na kej, popnem se na zidić i šetam do Limana. Šetnja kao omaž ljubavi i poštovanju.

Siđem samo da ustupim mesto devojčici, koju otac šeta držeći je za ruku. To, što me prolaznici začuđeno gledaju, razmišljajući šta nije u redu sa mnom zbog toga što šetam tuda, mene savršeno ne zanima. Čak mi je pomalo i zabavno. Mnogo zabavnije od cirkusa.