Šta se najčešće krije iza želje za autentičnošću? Da li na autentičnost treba gledati kao na nešto što se bira ili donosi odluka da se bude autentičan?

Ako pođemo od činjenice da je svako od nas neponovljiva jedinka, možemo zaključiti da je svako od nas rođenjem stekao autentičnost! Međutim, sa autentičnošću smo dobili i zadatak da je prepoznamo, osvestimo njenu svrhu i negujemo. Šta se onda krije iza toliko naglašene želje kod pojedinaca da budu autentični? Ja sam… Ja to, ipak, drugačije… Moje je… Da li je njihova autentičnost bolja, vrednija od onih koji je ne ističu?

Aleksandra Golubović, psihološkinja i psihoterapeutkinja transakcione analize

Isticanjem autentičnosti osoba sebe „leči“ od doživljaja inferiornosti, osećaja manje vrednosti. A takvo naglašavanje autentičnosti zapada u paradoks, jer osoba nastoji da bude bolja od ili da bude kao neko kome odaje određena priznanja.

Pročitajte i ovo: Kako da osvestimo uznemirijuće emocije

Tako se gubi glavna odlika autentičnosti – slobodna ličnost – kreativni stvaralac, osoba sposobna da živi u sadašnjem trenutku (u današnje vreme posebno naglašavana veština), a od svega najvažnije srećna ličnost.  U težnji za autentičnošću bez svesti o njenoj svrsi rezultat je osoba zavisna od mišljenja drugih, konformista, hronično nezadovoljna osoba. Tako, kvazi autentičnost postaje alat za privlačenje pažnje i skupljanje poena doživljaju samopouzdanja kroz osećaj pripadanja, važnosti.

Photo by Davids Kokainis on Unsplash

Kroz proces socijalizacije učimo da budemo adaptirani, adekvatni članovi društva. Međutim, ako adekvatnosti pripisujemo najvišu vrednost, lako padamo u zamku straha od odbacivanja.

Pročitajte i ovo: Kako se ponašaju ovisnici o ljubavi, romantici i vezama?

U strahu da ne izgubi povezanost sa drugima, osoba se sve više okreće ka spolja i očekivanjima sredine, tako lako gubi kontakt sa samim sobom, a prvi simtomi otuđenosti od sebe su anksioznost (zabrinutost za budućnost), nezadovoljstvo, čak ogorčenost. Jedan od načina neadekvatnog prevazilaženja ovakvog stanja je u naglašavanju autentičnosti bez pokrića.

Rekla bih da lek za savremenu epidemiju „manjka životne radosti“, odnosno, hroničnog nedostatka zadovoljstva sopstvenim životom, treba tražiti u uverenjima koja dobijamo kao odgovore na pitanje Ko sam? Tačnije da li u tom pitanju preteže odgovor iz pozicije Kakav treba ili kakav želim da budem? Naravno, treba naći meru, odnosno živeti u skladu sa svojim potrebama i željama (kakav sam) i prilagoditi se sredini u kojoj živimo (kakav treba da sam).

Pročitajte i ovo: Kako da ostvarimo vezu u kojoj ćemo se osećati kao celovita ličnost i slobodno voleti?

Mnogo je danas life coachova koji podučavaju kako voleti sebe, biti srećan, kako živeti u sadašnjem trenutku… Međutim, čini se umesto da se ide ka rešenju, neopravdano se mistifikuju normalne lične apstrakcije – voleti sebe, biti srećan, sadašnji trenutak/fokus na „sada i ovde“. Kao prva važna stvar, niko sem nas samih ne može da nam pronađe, da, recept za sreću, niko!

Pročitajte i ovo: Koliko misliš da zaslužuješ u životu?

Ali kao što rekoh zadatak je da je prepoznamo, osvestimo njenu svrhu i da je negujemo. Istina, ne baš lak zadatak. Jer, naš um je naučio da materijalizuje da bi vrednovao, da deli na toplo i hladno, dobro i loše. Opet, ako um nekom doživljaju ne pripiše vrednost, kao da ne postoji, ali to ne znači da je i naša autentičnost nestala. Da bi prepoznali, osvestili svrhu i negovali svoju autentičnost moramo da imamo dobru komunikaciju sa srcem. Taj jezik se razlikuje od jezika uma koji definiše „voleti sebe“, „biti srećan“,“ sadašnji trenutak“! Baš kao što kaže Zoran Kostić – „Tamo gde je srce, tamo sija sunce“.

Photo by Jakob Owens on Unsplash

Pročitajte i ovo: Zašto srce treba više vremena da prihvati ono što um već zna?

Prihvatanjem da se zauzmemo za svoju specifičnost (a to su one pauze u otkucajima srca), budimo odgovornost za sopstvenu sreću. Takva odgovornost podrazumeva razvijanje divne veštine koja je u neraskidivoj vezi sa osećanjem ljubavi – posvećenost. Posvećenost prepoznajemo u sinergiji i simbiozi naših ideja i delanja sa onim što nastaje kao njihov proizvod. Bez toga nema ostvarene ličnosti – autentičnosti. Posvećenost prepoznajemo i u sposobnosti da slušamo i razumemo onu pauzu između otkucaja srca.

Pročitajte i ovo: Da li je prvi utisak zaista pravi?

„Svaki komad stene ima statuu unutar sebe, a zadatak skulptora je da tu statuu i pronađe.“

– Mikelanđelo Buonaroti

Posvećenošću smo upućeni na proces stvaranja. Da nismo posvećeni prepoznajemo onda kada mislimo samo na cilj, krajnji ishod. „Samo da završim…“ ili ako smo deo zajedničkog procesa „Samo da se ovo završi…“ Tako ugrožavamo kontakt sa svojim kreativnim delom, a onda ne možemo doživeti nadahnuće, ispunjenost, radost.

Pročitajte i ovo: Skrivena lica depresije – nasmejana depresija

Možemo samo biti više ili manje zadovoljni odnosno nezadovoljni.  Na pravom smo putu kada je cilj posledica, a proces cilj!

Važno je odvojiti vreme za samovanje, izolaciju jer nam ono omogućava da umirimo um i naučimo da slušamo srce, da otkrivamo, prepoznajemo šta nam srce ište. Tu je odgovor na pitanje Šta je moja specifičnost? Njenu svrhu tek onda možemo dalje proveravati i osvestiti kroz aktivnosit, delanja i to isključivo negovanjem posvećenosti.

Pročitajte i ovo: Rast počinje kad napustimo zonu komfora

Posvećenost stvara dom. Bez posvećenosti samo slažemo sirov materijal, onako kako se očekuje od nas. Stvorite posvećenošću svoje najudobnije (autentično) mesto za život – svoju osobnost/ličnost!