Jedno od čestih uverenja je da rođenje deteta kruniše ljubavnu vezu i dovodi je na jedan viši nivo.

Poznato je, u ne tako dalekoj prošlosti, da je na teritoriji Balkana svešteno lice imalo pravo da razreši bračnih obaveza bračne drugove ukoliko je brak posle očekivanog vremenskog perioda ostao bez bračnih posledica.

Aleksandra Golubović, psihološkinja i psihoterapeutkinja transakcione analize
Aleksandra Golubović, psihološkinja i psihoterapeutkinja transakcione analize

Ni danas nije retkost da se mladom bračnom paru upućuju diskretna pitanja na temu bračnih posledica. Nameće se utisak da kvalitet i vrednost emotivne veze kada se sklopi brak zavisi od efikasnosti proizvodnje potomstva.

Šta je u osnovi želje za stvaranjem novog života i brige o novorodjenčetu? Da li je želja proizvod društvenih normi  i očekivanja ili posledica bliskosti i afektivne vezanosti partnera i zajedničke želje i odluke da postanu roditelji?

Postojanje želje za potomstvom je duboko u biću većine ljudi.

Samim tim njeno osujećenje izaziva frustraciju koja je često  intenzivnija nego osujećenje bilo koje druge želje. Suočavanje sa problemom začeća kod većine parova koji žele da se ostvare u roditeljskoj ulozi navodi na pomisao o nepravdi.

Partner kod koga se utvrdi problem najčešće doživljava grižu savesti jer svojim ograničenjem smatra da svom partneru uskraćuje šansu da se ostvari u ovoj ulozi.

Snažne poruke od strane društva koje se upućuju poput zahteva za roditeljstvom u velikoj meri ostavljaju trag u pojedincu i nekad svesno, nekad nesvesno utiču na procenu sopstvene vrednosti.

Ako imam dete znam zašto sam živeo!

“Važno je imati naslednika”, “Brak bez dece nema smisla”,… Snaga takvih uverenja oslikava se i u današnjem vremenu, što se prepoznaje kroz patnju parova koji neuspevaju da se ostvare kao biološki roditelji, ali i kroz neku vrstu bunta onih parova koji ne žele potomstvo.

Razumljiv je doživljaj frustracije, ljutnje, tuge jer nešto što se duboko intimno oseća nije lako ostvarivo ili je neostvarivo. Često je doživljaj nepravde adekvatan jer neko parče baš vašeg tkiva nije sposobno da proizvede supstance kako bi došlo do začeća ili do uspešne devetomesečne trudnoće.

Sve više od doživljaja nepravde vodi do doživljaja hendikepa što, u stvari, proizvodi patnju osobe.

Takođe, opravdane su ove emocije i kada je reč o doživljaju društvene stigme usled intimnog izbora da se život organizuje bez dece. Patnja ili bunt upravo više govore o tome da osoba sama sa sobom ima konflikt u vezi sa svojim izborom odnosno vrednovanjem sebe.

Patnja, u stvari, opisuje koliko je zbog nerealnog vrednovanja sopstvene ličnosti osoba zanemarila svoje ostale uloge u kojima oslikava svoj identitet, a neretko dovodi i do zanemarivanja međusobne bliskosti parnera. Takva patnja najčešće i vodi  potvrdi predrasuda “Ako imam dete znam zašto sam živeo” –  pošto nemam, moj život je promašen – što najčešće vodi u apatiju i depresiju ili “Brak bez dece nema smisla” – pošto u tome nismo uspeli treba da se razidjemo dok je vreme.

Prvi put afektivnu vezanost smo  dolaskom na svet uspostavili sa svojim roditeljima, starateljima.

Način na koji su nas negovali je deo našeg programa koji upravlja ovom potrebom, izborima partnera i bliskih osoba. Bez takve vrste bliskosti ne bi opstali. Međutim, ono što se značajno razlikuje od ranog doba do zrelosti jeste bezuslovnost tog odnosa u ranom periodu za kojim verovatno nesvesno žalimo i težimo tokom života. Takav bezuslovan odnos ljubavi potkrepljuje želju za potomstvom.

Uzmite za ruku dete koje ste nekada bili, sedite naspram njega, pogledajte ga  u oči i pitajte kako se oseća i šta želi. Ne zaboravite da budete dobar roditelj sebi!

Ukoliko želite da dogovorite konsultacije sa Aleksandrom, individualno, putem Skajpa, pošaljite joj poruku na e-mail adresu: aleksandragolubovic5@gmail.com