Pre neki dan naručila sam dostavu hrane.

Aleksandra Bokan
Aleksandra Bokan

Uredno pozvala, objasnila šta i kako želim i dogovorila se sa devojkom/ženom o svemu i sve kako već treba i ide.

Pola sata kasnije, prema dogovoru, momak je pozvonio i kada sam otvorila posude sve je bilo baš onako kako sam zamislila.

Obradovala sam se, nasmejala i pozvala ponovo broj za naručivanje.

Predstavila sam se i već sam s druge strane čula onu dozu podozrivosti u fazonu ’’šta sad ne valja?’’.

Rekla sam, nasmejano:

-Zovem vas da vam se zahvalim.

(tišina)

-Sve je baš onako kako smo se dogovorile i hvala vam što ću sada da uživam u hrani.

Zbunjeni ženski glas mi se zahvalio, onako, isprekidano i reče da je zbunjena, jer je očekivala da ću je nagrditi i kako joj se ovo prvi put dešava za pet godina koliko radi tu.

Rekoh da je najmanja stvar koju sam mogla da uradim da je pozovem i kažem joj koliko mi je lepo sada i da je ona (dobro, i kuvar) zaslužna za to.

Još malo smo popričale na temu lepih reči i srdačno se pozdravile.

Ona je ostala u šoku, a ja sam uživala u obroku.

***

Pre neki dan pozvala sam taksi. Bilo je rano jutro. Uredno me je čekao.

Poželeh dobro jutro. Ne dobih odgovor.

Rekoh gde ćemo. Čovek vozi.

Setih se da sam se jednom davno već vozila sa njim.

Bio je isti. OK. Takav je, pomislih, po opredeljenju.

U jednom momentu shvatih da je krenuo komplikovanijim putem. Sugerisala sam mu to krajnje ljubazno.

Počeo je da viče i pokušao da se svađa sa mnom.

Objasnila sam mu argumentima. Nastavio je.

A onda sam ga ljubazno prekinula rečima:

– Zaista nemam nameru da se prepirem generalno, najmanje sa Vama i to od ranog jutra.

Hajde Vi vozite kuda god hoćete, sve dok za maksimum 15 minuta budemo na odredištu.

Ne želim da nam jutro, i Vama i meni, započne svađom.

Ućutao je i nastavio da vozi. Na sledećem skretanju izašao je na put koji sam mu sugerisala.

Ćutali smo do odredišta.

Kada je stao i rekao cenu, dala sam mu više i rekla da je sve u redu i poželela mu lep dan i svako dobro i izašla.

Zbunjen, ništa nije rekao, ali se poluokrenuo ka meni. To je bio maksimum naše međusobne komunikacije u te dve vožnje.

Drago mi je bilo što smo se rastali u relativno OK raspoloženju, uzimajući u obzir razlike karaktera.

***

’’Kill them with kindness’’ tj. ’’Ubij ih ljubaznošću’’.

Primetila sam da moj osmeh često zbunjuje ljude.

I one po prirodi namrgođene i one koji su najnormalniji ljudi sa usponima i padovima.

Takođe ih zbunjuje ’’hvala’’.

I ’’dobar dan’’.

Generalno, sve pozitivno često se dočeka ’’na nož’’.

Zašto se čudimo lepim rečima, pohvali, dobroti?

Zašto a priori očekujemo ono loše?

Zašto kada je neko dobar prema nama ne znamo kako da odreagujemo? Zbunimo se? Zamrznemo?

Pritom, jako smo svesni činjenice koliko imamo potrebu da se neko trudi oko nas, da nas neko ceni, poštuje, da mu je stalo i da nam to stavi do znanja.

Zašto onda kada se to desi, ne umemo da uzvratimo?

I zašto često, prečesto na sopstvenoj koži naučimo ono ’’Dabogda imao, pa nemao’’ tj. zašto je to nešto u čoveku što ga tera da nešto/nekog izgubi, da bi cenio to što je imao i mogao da ima?