“Da li si svesna koliko glupo izgledam sada?”
“Ne, što? Baš si super tip i verovatno mi gomila žena zavidi”
“Da, da…vučem stan sa sobom na plažu, a idemo samo nas dvoje.”
“Nisam ja kriva kada ti piješ ledeno, a ja toplo, ja mackam faktor 30, ti 8, pa još gomila peškira, dodatnih kupaćih, pa odeće ako zahladi… lakše je tako nego da se cimamo i vraćamo po nešto.”
Da li vam ovo zvuči poznato?
Normalno je i prirodno da se muškarci i žene dijametralno razlikuju. Oni su breskve, mi nektarine. Naizgled je anatomija slična, ali se razlikujemo u ukusu (dobro, i u maljavosti). Njima je predenje motora posle očišćenih svećica najmilija muzika, a mi ”po difoltu” trčimo u šoping na antistres terapiju. Naravno, ima izuzetaka ili preklapanja, ali to je to, suštinski.
Ja sam lično uz muškarce saznala mnogo o sebi. Ne “od” već “uz”. Počela sam da gledam sebe i svet par koraka u stranu – perspektiva je znatno promenjena. Imam mnogo prijatelja i to smatram istinskim bogatstvom. Među njima mnogo je samih, ali i usamljenih. Ova dva ne moraju nužno da idu zajedno. I nekako, prečesto slušam slično – hteli bi soulmate. I sad se postavlja logično pitanje: A šta tj. ko je to?
Obično je onaj odgovor – da ima sve, da me kapira, da me ”oseća”. A da li se iko upita, da li si ti tom nekom isto to? Da li ti njega/nju osećaš u svakom trenutku kao što imaš potrebu za istim?
”Ne sudi o nekome dok ne prođeš bar kilometar u njegovim cipelama”.
To bi mogli da primenimo na apsolutno bilo koji odnos među ljudima. U moru ”mudrih misli” koje možete naći na gomili sajtova, naćićete i one tipa ”istina je negde na sredini”. Činjenica. Ja verujem u to da smo u gomili situacija potpuno u pravu, ali to ne znači da i druga strana nije, bar u njegovoj glavi.
I tako, u ovom new age dobu u kome živimo, postajemo sve više kruti, beskompromisni, nemamo vremena da se ”bakćemo”, jer ”zaslužujemo više i bolje”. I dok čvrsto verujemo u to, vreme ide i sve je više onih koji žive online, na dating sajtovima, dok igraju igrice, i sve je više samih, a još više usamljenih. Ne kažem da treba pristajati na nešto pošto-poto, ali ipak, ponekad, neko ”pravi” je već možda pored nas, samo nismo skinuli ”slušalice sa lekcijama o samopomoći” i oslušnuli one prave reči i signale.
Pa šta ako je lud za fudbalom, dok je uz tebe kad si bolesna. I kakve veze ima što te vuče 3 sata po gradu da bi kupila cipele, a na kraju ih ne kupi, ako ti spremi doručak i kafu dok se krmeljavo razvlačiš po krevetu. Ne treba biti zadrt da bi bio srećan. Dovoljno je ”otvoriti srce”.