Ono kad…

Slika o sebi koju nastojim stvoriti u svojoj glavi kako bih mogao voleti samog sebe umnogome se razlikuje od slike koju nastojim stvoriti u očima drugih kako bi me oni voleli – tvrdio je Oden, a za Šekspira u Celi svet je pozornica.

Aleksandra Bokan
Aleksandra Bokan

Od kada postoji Homo sapiens, tj. čovek – svesno biće, postoji i njegova potreba da bude bolji, ali i drugačiji ili, čak, neko drugi.

Među prvima koji je skrenuo pažnju na ovu pojavu bio je sociolog Erving Gofman, koji se u svojoj teoriji samoprezentacije u svakodnevnom životu poslužio analogijom s pozorištem. On opisuje socijalnu interakciju kao pozorišnu predstavu u kojoj se svaki pojedinac koristi pažljivo odabranim verbalnim i neverbalnim ponašanjem kako bi izrazio sebe drugačijeg, kao glumac koji igra ulogu.

E, sad…

Kada pričamo o Gofmanu, nije on mislio ništa negativno. Prosto, jedan smo lik prema roditeljima, drugi prema deci, treći prema prijateljima, četvrti prema emotivnom partneru, peti prema kolegama itd. itd., a svi ti likovi čine jednu osobu – nas.

Prvo pitanje koje se postavlja je gde je u svemu tome granica svesnog i nesvesnog tj. da li to što primenjujemo svesno počinjemo da primenjujemo i nesvesno?

Drugo pitanje je zašto želimo da se predstavimo drugačijim i da li je to, realno, fer i prema nama samima i onima oko nas?

OK, želimo da pokažemo najbolju verziju sebe. Želimo da nas neko prihvati. Želimo da ne budemo odbačeni. Želimo da nas neko shvati na način na koji želimo da budemo shvaćeni. I mnogo je tu razloga, realnih i onih manje realnih koji nas usmeravaju u određenom smeru.

Ali, ono što me zaista intrigira je:

da li zaista želimo da neko prihvati nas kakvi, u stvari, nismo, a neretko, i kakvi ne želimo ni da budemo)?

Ako upoznamo nekog ko nam se dopada, (najčešće) želimo da se i mi njemu dopadnemo. Ne razmišljamo o tome da i ta druga osoba koristi iste metode kao i mi, želeći da se dopadne nama. I tako imamo dvoje koji se međusobno dopadaju jedno drugom, a ustvari imamo imamo dve potpuno ili prilično drugačije osobe koje se mučki trude i iscrpljuju da budu oni kakvi misle da treba da budu.

I onda se jednog trenutka umore.

Svi znate za one fraze ”pale maske”, ”skinute ružičaste naočare”, ”otrežnjenje”, itd.

Odjednom, shvatite dve stvari (ne nužno zajedno, ali obično idu udružene ili jedna povlači drugu): umorni ste od pretvaranja, a i ona druga osoba je.

I onda se prvi put pogledate. Čujete. Osetite.

Ukoliko ste srećni dovoljno da shvatite da ste ipak i takvi upravo onakvi kakvi jedno drugom prijate – divno, ali neretko bude ono ”ko je ta osoba pored mene?”.

I onda kreće ružna strana međusobnog nerazumevanja, razočaranosti, usamljenosti itd.

Ko je onda kriv? Mi se osećamo prevarenim, izdanim, povređenim… A jel pomislimo na drugu stranu? Da smo i mi uradili isto? Ne. Čast izuzecima. Ne! Jer mi smo samo želeli da usrećimo tog nekog. OK. Lepo je to. Ali da li smo je zaista usrećili, ako smo se pretvarali?

Ako je laž ”bela”, lepa, u duginim bojama, da li to menja činjenicu da je ipak – laž?!

Ne pričam o stvarima koje nesvesno radimo. Pričam o svesnom delu.

I da li zaista možemo da zameramo nekome ko ima isti mač kao mi i koristi ga na isti način kao mi? A ko se mača lati…

Zar ne bi bilo mnogo, ali baš mnogo pre svega zdravije, a i lepše, stati pred nekoga i reći – OK, ovo sam ja i dobiti to isto zauzvrat. I smejati se sličnostima i razlikama, gradeći neku čistu priču i sebe same kroz nju. I ići nekud, negde, pa dokle stignete. Bar ćete znati da se imalo za šta i boriti. Za vas same i vaš osmeh.

A osmeh i nasmejano srce – nemaju cenu.