Ovih dana malo intenzivnije razmišljam o završecima.

Aleksandra Bokan
Aleksandra Bokan

Nekako, logično je, kraj je godine i vreme je za neka sumiranja. Ujedno, okružena sam pričama o krajevima. Namestilo se prosto da je vreme za nove početke, svesno i nesvesno, kad želimo i ne želimo.

Uvek je lakše kada smo mi ti koji imaju izbor, no to ne znači da je doneti odluku lako, niti je lak period nakon toga.

Nebitno je da li je u pitanju promena posla, mesta stanovanja ili kraj veze.

Lako nije.

Ali, postavlja se pitanje, da li je bolje ostajati u nečemu gde ne vidimo sebe ili gde dugo nismo mi-mi, gde prosto nismo srećni onoliko i onako kako znamo da bi mogli biti ili skupiti petlju, preseći i skočiti?

Niko nam ne garantuje uspeh. Niko nam ne garantuje sreću. Niko nam ne garantuje da neće boleti.

Ali, rizik uvek u svemu postoji.

Pitanje je da li smo spremni da se borimo za sebe i ono što u dubini sebe znamo da možemo da budemo.

Nekako s godinama, sve je teže. Što je u neku ruku apsurd. Trebalo bi da upravo s godinama i iskustvom lakše donosimo odluke, jer znamo, iz sopstvenih primera, da ćemo preživeti. Šta god bio rezultat.

Ali mnogi ljudi su spremniji da plivaju u tugi i razočaranju medikriteta mora života nego da zarone i izrone negde… negde gde nikad nisu bili.

I onda slušate priče gde su nesrećni ili u najmanju ruku nisu srećni, ali navikli su na to i maštaju kako bi bilo i tu se priča završava.

A kada čuju ili vide nekog ko je skupio hrabrosti i skočio, dive mu se i zavide u isto vreme. I dodaju ono ’’lako je njoj/njemu’’. A znaju, iako ni sebi sami ne priznaju, da je sve – samo lako nije.

Nije lako promeniti posao i krenuti ispočetka, u novoj sredini, graditi se nanovo i dokazivati sebi i okolini da ste najbolji izbor.

Nije lako skupiti petlju i preseliti se, daleko, gde ne poznajete nikoga i niko ne poznaje vas. Sve je drugačije, novo, nepoznato.

Nije lako prekinuti vezu u kojoj nije bilo loše, ali nije bilo dovoljno dobro. Rizikovati da ostanete zauvek sami ili da ona sledeća priča ne bude ništa bolja ili bude i gora, pa krene niz takvih.

Nije lako stati pred ogledalo, obrisati ga magičnom krpom i onako, kristalno jasno zagledati u sebe i priznati sebi ko smo i gde smo, a gde želimo da budemo… a onda stisnuti zube i krenuti…kroz ogledalo napred.

Da, biće posekotina, krhotina na sve strane, boleće, neke će rane dugo zarastati, neki ožiljci će zauvek ostati tu kao podsetnik. Ali, preživi se. Sve se preživi, pa i najveća bitka samog sa sobom.

Ono što je bitno je, na šta želimo da nas podsećaju ti ožiljci?

Na neuspehe prošlosti (koje da nije bilo, ne bi bilo ni nas samih) ili na sopstvenu snagu i uspeh preživljenog.

Mislim da vredi. A vi?